Znate li koje su crkve ustvari džamije? II-dio
Crkva Svete sedmorice (Свети Седмочисленици) izgrađena je na temeljima Crne džamije (Kara Camii) koja je 1528. godine izgrađena po naređenju Sulejmana Veličanstvenog.
Izgradnja džamije povjerena je poznatom osmanskom arhitekti Mimar Sinanu. Ova džamija je na početku bila poznata kao Koča Mehmed pašina džamija po Mehmed-paši Sokoloviću, drugo ime po kojem je bila poznata je Imaret džamija, na osnovu kuhinje za siromašne koja se nalazila u neposrednoj blizini džamije, a čije ruševine su pronađene 1912. godine. U sklopu džamije nalazila se i medresa na mjestu gdje se danas nalazi mala bašča između moderne crkve i Škole grofa Ignjacija. Medresa je nakon pada Bugarske služila kao zatvor. Druge osmanske građevine uključivale su karavansaraj i hamam. Džamija je dobila ime Crna zbog tamnog granita od kojeg je bio napravljen njen minare.Minaret je srušen tokom zemljotresa u 19.vijeku, a nakon što su Osmanlije poražene, džamija je korištena kao vojno skladište i zatvor, da bi na kraju bila pretvorena u crkvu.
BUL - Sofia - Sveti Sedmochislenitsi Church with the graves of Petko Karavelov (prime minister 1880-1881, 1884-1886) and his wife Ekaterina Islam je u Ugarsku stigao vrlo rano, već polovicom desetog stoljeća. Ugarski velikaši, vičnu ratovanju, imali su malo iskustva u stvaranju državnih institucija kao što je pošta, monetarni sistem, trgovina i drugo. Ugarski vojvoda sa Balatona, zvani Takšonj poziva iz iranske pokrajine Huvarizm muslimane da im pomognu izgradnju zemlje i državnih institucija. Među prvim muslimanskim doseljenicima bili su braća Bulčo i Bila i njihov rođak, legendarni ugarski junak Heten. Muslimanska zajednica u Ugarskoj uprkos teškoćama i izolaciji od islamskog svijeta , nije se dala asimilirati. Ugarski kraljevi kao što je Koloman, Andrija Drugi i ostali činili su sve da muslimane pokrste. Tako na primjer kralj Koloman je izdao Zakon o pokrštavanju muslimana, ali bezuspiješno. Prema putopiscu Ebu Hamidu el-Garnatiju islama ne samo da nije nestalo nego se broj povećavao. Mnogi kršćani su ostavljali svoju vjeru i prilazili muslimanima. Tek početkom 15. vijeka muslimani su napustili Ugarsu i dobar dio njih se odselio u Bosnu. Nakon Bitke na Mohaču 1526. godine i mađarskog poraza, veliki dio zemlje pada pod vlast Osmanlija. U zemlju dolaze muslimani iz svih krajeva Osmanske države, a najviše iz Bosne i Hercegovine. Samo u Budimpešti sagrađena je 61 džamija i 22 mesdžida, deset islamskih škola i brojne knjižnice. Još toliko, ako ne i više, sagrađeno je džamija, mesdžida i knjižnica u drugim ugarskim gradovima kao što je Eger, Mohač i Vasprim. U Egeru i danas postoji najviši minaret u Europi bez džamije koja je porušena. Nakon odlaska Osmanlija sve je to uglavnom porušeno, pretvoreno u crkve i druge objekte. Tako na primjer u Zoološkom vrtu u Budimpešti i sada postoji džamija s minaretom, mihrabom i mimberom koja služi kao štala slonovima.
Džamija Gazi Kasim paše je jedan od simbola grada Pečuha , a danas ona služi kao rimokatolička crkva.
U crkvi se od 1868. godine služe isključivo kršćanska bogoslužja, više je puta adaptirana za te svrhe, ali je sačuvala oblik džamije. Sagrađena je u periodu 1543-1546. tokom osmanske vladavine a pretvorena je u crkvu postavljanjem ‘raspeća’ iznad mihraba, a na polumjesec koji se nalazi na krovu također je postavljen krst. Nakon zauzeća Pečuha 1686. godine džamiju su preuzeli jezuitski monasi. Minaret je srušen početkom 18. vijeka, a umjesto njega sagrađen je toranj. Džamija je pretvorena u baroknu crkvu, sagrađen je novi oltar i oratorij, a kupola je podignuta. Rekonstrukcija osmanskih dijelova džamije započeta je 1938. godine. Proširen je sjeverozapadni zid tako da je unutarnji prostor gotovo udvostručen. Između 1960.-1964. barokna kupola je obnovljena u izvornom obliku. Unutrašnji izgled džamije osim ove dvije izmjene se nije promijenio. Danas u Grčkoj živi malo više od 1,3 posto muslimana dok ih početkom 20. vijeka bilo 68 posto čime su i činili većinu stanovništva. Islam se u Grčkoj pojavio vrlo rano već početko 3. vijeka po Hidžri. Muslimanski trgovci su dolazili s robom u Solun i otuda širili islam na Balkan o čemu postoje i pisani dokumenti.
Drastičan pad broja muslimana u Grčkoj rezultat je Sporazuma Grčke i Turske o razmjeni stanovništva koji je potpisan 1924. godine. Grčku je te godine napustilo više od milion muslimana, a ostalo je oko 200.000. Kada su muslimani otišli u Tursku iza sebe su ostavili oko hiljadu džamija koje su uglavnom pretvorene u muzeje i druge prostore. Danas u Grčkoj postoji oko 300 džamija i mesdžida, ali u glavnom gradu, Atini, kao i u gradovima gdje su Grci u većini nema ni jedne džamije. Treba također istaći da između grčkih vlasti i muslimana etničkih Turaka postoji veliko sporenje oko njihove nacionalnosti. Grčka vlada ponudila je muslimanima sva prava ako odustanu od nacionalnog imena Turčin, što ovi energično odbijaju jer se osjećaju Turcima od svojih prvih korijena. Za to je grčka vlada odbila dati muslimanima vjerske slobode. Zbog toga nema vjeronauka u osnovnim i srednjim školama, muslimani ne mogu vršiti popravke džamija i drugih vjerskih objekata i tako su osuđeni na propadanje. Neprijateljstvo protiv muslimana eskaliralo je posljednjih godina. Tako na primjer, prema inforacijama koje prenosi novinska agencija El-Haber, grčke vlasti u zapadnoj Trakiji dva mesdžida su pretvorili jedan u konjsku štalu, a drugog u muzejski prostor.
Rotundu je sagradio rimski car Galerije (305-11) kao dio velikog kompleksa palače u Solunu.
Vjeruje se da je građena s namjerom da bude grobnica,ali nikad nije korištena u tu svrhu. Osmanlije su osvojile Solun 1430., a 1591. Rotunda je pretvorena u džamiju Sulejman Hortaji efendi, a minaret je dodat strukturi. Korištena je ko džamija do 1912. godine kada su tokom Balkanskih ratova Grci osvojili grad. Grčki pravoslavni zvaničnici pretvorili su je u crkvu ali su ostavili minaret. Rotunda ili Sulejman Hortaji efendi džamija sada je muzej a njen minaret je jedini koji je preživio u Solunu.
“Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim džamijama ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!” (El-Bekare, 114)
Post a Comment