Šta drži Erdogana na vlasti?
Kako se približava vanrednim izborima 24. juna, turska Stranka pravde i razvoja (AKP) drži rekord kao partija sa najdužim vladajućim stažem u demokratskoj historiji ove države.
Njena 16-godišnja vladavina nema premca u Turskoj koja je imala prve višestranačke izbore 1946. godine. Tokom tog perioda, stranka je postala sinonim sa njenim liderom Recepom Tayyipom Erdoganom a čija je vladavina, kao premijera i predsjednika, nadmašila trajanje one osnivača države Mustafe Kemala Ataturka. Stranka AKP došla je na vlast 2002. godine na općim izborima gdje je osvojila prvu parlamentarnu većinu u državi nakon 11 godina. Ovaj trijumf je viđen kao rezultat javnog neslaganja sa ranijim ekonomskim neuspjesima koalicijske administracije. Početak rasta Od dolaska na vlast, partija je izdržala mnoge krize – a među posljednjim je neuspjeli pokušaj vojnog udara jula 2016. godine – ali je i provela mnoge značajne promjene u turskom društvu. Sada je pred njom izazov pobjede na parlamentarnim i predsjedničkim izborima – pomjerenim sa novembra 2019. – suočena sa ekonomskim padom, umiješanošću u rat u Siriji i sve gorim odnosima sa saveznicima kao što je SAD. Lisel Hintz, asistentica profesora na Školi naprednih međunarodnih sudija na vašingtonskom Univerzitetu John Hopkins, smatra kako su okolnosti pri početnom rastu stranke pomogle konsolidiranju moći u godinama koje su uslijedile.
„Glasači, koji su se oporavljali od iscrpljujuće ekonomske krize 2001. godine, pokazali su kako im je dosta nestabilnih koalicija, korupcije i ekonomskih grešaka tako što nisu dali glas nijednoj od stranaka iz vladajuće koalicije, a koje nisu nijedna prešla izborni prag“, istakla je. Harizmatični lider AKP-a i njeni korijeni u političkom islamu, koji je ranije bio na meti sekularnih moći vojske i sudstva, također su igrali ulogu u stvaranju trajne baze glasača. Hintz ističe kako je „kombinacija opipljivih koristi kao što je impresivan – ako ne i nestabilan – ekonomski rast i ogromni projekti izgradnje, zajedno sa strategijom retorike u kojoj se Erdogan prikazuje kao 'narodni čovjek'“ u centru privlačnosti ove stranke. Ukoliko Erdogan pobijedi na predsjedničkim izborima, turski parlamentarni sistem upravljanja bit će zamijenjen predsjedničkim modelom kojim se betonira njegova vlast na najmanje pet godina. Ankete pokazuju kako je on u vodstvu, ali i kako će teško osigurati više od 50 posto glasova potrebnih da izbjegne drugi krug glasanja. Ertugrul Gunay, koji je bio ministar kulture i turizma od 2007. do 2013. godine, opisuje dvije odvojene faze perioda AKP-a na vlasti, sa prvom gdje se stvaralo okruženje za stranačke izborne trijumfe. Prije 2012. godine, stranka je pratila put ka jačanju prosperiteta i napretka društvenih službi, naročito u sferama zdravstva i stambene politike, navodi Gunay.
U sklopu nastojanja da se pridruži Evropskoj uniji, Vlada iz redova AKP-a usvojila je reforme kako bi uskladila sudski sitem, ljudska prava i ulogu vojske u skladu sa evropskim zahtjevima. Također je pokrenula razvijanje infrastrukture širom države i privlačila strane investicije. Kroz inicijative kao što je „Kurdsko otvaranje“, Erdogan se odlučio okrenuti manjinskim pravima za Kurde i nemuslimane, dok je u areni vanjske politike, Vlada podržala UN-ov plan ujedinjenja Kipra koji je podijeljen između etničkih Turaka i Grka od 1974. godine. Gunay navodi kako ovi koraci „mogu biti zapisani u listi uspjeha AKP“ koja je pomogla u osiguranju glasova. „Najveći uspjesi“ Yasar Yakis, karijerni diplomata koji je bio prvi ministar vanjskih poslova iz redova AKP-a, opisuje rane reforme kao „najveće uspjehe“ stranke i ističe promjene koje je naveo bivši komesar za proširenje EU-a Gunter Verheuger 2004. godine, a koji je kazao kako je taj period pridonio „reformama više nego što je Turska postigla u posljednjih 80 godina“.
Ti su uspjesi pomogli da Turska postigne prosječnu stopu rasta od 7,5 posto od 2002. do 2011. godine, dok je pad inflacije i kamata pojačao domaću potrošnju. Kroz političke i ekonomske inicijative u sklopu programa pridruženja EU-u, AKP je „efikasno koristila vanjsku politiku kao arenu u kojoj se takmiči protiv oponenata i razvija interese svojih pristalica“, navodi Hintz, te dodaje kako su poslovi u centru države, Anadoliji, pokupili najviše koristi. Baris Unlu, bivši profesor političkih nauka na Univerzitetu Ankara, bio je među onima koji je vidio pobjedu AKP-a 2002. kao šansu za raskid sa prošlošću. „Bio sam pun nade. Podržavao sam Kurdsko otvaranje, Armensko otvaranje. Stara Turska je bila loša na mnoge načine. Bila je korumpirana, u njoj je dominirala istanbulska buržoazija i vojska“, ističe on. Međutim, Unlu, koji je bio među stotinama akademika koji su dobili otkaze jer su potpisali pismo januara 2016. u kojem se traži mir na turskom jugoistoku gdje su Kurdi većina, navodi kako je postao razočaran Erdoganskom vladavinom. „Mnogi su podržavali AKP iako nisu bili pristalice 'per se' jer im je bilo dosta Turske od prije 2002. godine. Ljudi su podržavali stvari kao što je Kurdsko otvaranje ali je to sve bilo veliko razočaranje.“ Bivši šef diplomatije Yakis ističe tursku umiješanost u sirijski građanski rat u kojem država traži uklanjanje sirijskog lidera Bashara al-Assada, kao i uvjerljivu pobjedu 2011. godine kao prekretnice. „Vlada se udaljila od svojih demokratskih ciljeva i počela ići ka autokraciji, totalitarizmu, punoj kontroli nad medijima i državnim mehanizmima“, navodi on. Erdogan kao odlučujući faktor Iako mnogi kritičari ističu ovo kretanje ka autokratiji, Erdoganova dominacija u AKP-u i njegova ličnost „snažnog čovjeka“ su možda bili odlučujući faktori izbornog uspjeha stranke. Ovaj 64-godišnji predsjednik ima konzervativno vjersku pozadinu i odrastao je u dijelu Istanbula gdje je živjela jaka radnička klasa – te karakteristike su privlačne velikom dijelu turskog društva. Njegova uloga kao gradonačelnika Istanbula 1990-ih omogućila mu je uvođenje mnogih reformi koje su bile od koristi stanovnicima, kao što je borba protiv zagađenosti, saobraćajne gužve i nestašica vode. Kratko je bio u zatvoru zbog čitanja pjesme sa islamskim motivima, a to mu je ojačalo imidž protivnika sekularne stare garde.
„Erdogan je postao poznat kao gradonačelnik Istanbula iz redova islamističke Stranke dobrobiti (Refah Partisi) i napravio reputaciju, ne samo pobožnog pojedinca, već i nekoga ko je fokusiran na osiguranje opipljivih koristi koje će motivirati glasače više od blagorodnih obećanja“, kaže Hintz. Ona dodaje: „Erdoganova harizma, privlačnost onima koji se osjećaju žrtvama prethodnih sekularnih režima i njegov zdravorazumsko uobličenje rješenja problema kao pobjeda je 'veoma' bitno, ali nikome ne donosi koristi“. Kako se izbori približavaju, ostaje da se vidi da li će ekonomski uspjesi AKP-a sa početka vladavine i Erdoganova lična privlačnosti biti ponovo dovoljni da uvjere glasače. Izvor: Al Jazeera
Post a Comment