Otvoreno pismo ženama u džamijama

Na trenutak zastanimo kako bismo iskazale poštovanje onome što radimo najbolje u okolnostima u kojima se trenutno nalazimo. Bilo da smo neudate, udate, trudne, majke dojenčadi/ male djece ili tinejdžera, da nemamo djece i slično. Sve mi imamo jedinstvena iskušenja, a naša dužnost je da se razumijemo i saosjećamo s drugim sestrama koje su u ovom trenutku u možda drugačijim okolnostima.
Međutim, ovo pismo je naročito namijenjeno onima koje su prošle faze neprospavanih noći s bebama, pelenama, temperamentnim ispadima i držanjem koraka s dječjom energijom iako više nemamo energije i snage. Ovo pismo je naročito namijenjeno onim sestrama koje su zaboravile usamljenost i poteškoće odgoja male djece. Mi, majke male djece, razumijemo kako je to biti iritiran vikanjem, trčanjem, vrištanjem djece koja se loše ponašaju. Vjerujte mi, znamo! Naš pritisak također raste kada ih treba opomenuti i kada nam je koncentracija u namazu poremećena. Mi, također, želimo mir i spokoj tokom namaza. Poštujemo to što postoje posebne prostorije za majke ili programi za čuvanje djece. Ali, molim vas, shvatite da je to prijedlog, a ne pod moranje. I većina majki poznaje svoju djecu i zna šta mogu podnijeti. Ako znamo da će naša djeca mirno sjediti ili se pridružiti namazu, zašto im to ne bismo dopustili?
Ako se njihova srca sad ne vežu za Allahovu kuću kada su nevina i čista i njihove oči ne poznaju ništa osim radosti života, kako možemo onda očekivati da se okrenu ovom mjestu ibadeta kako godine budu prolazile. Kada ih u životu susretnu iskušenja, kada se dovede u pitanje njihov identitet, ili ne budu imali gdje da se drugo okrenu, da li će htjeti da se okrenu džamiji? Kako će posmatrati na svoje iskustvo u džamiji? Da li će se sjećati teta koje su ih posramile govoreći im da izađu u skučene učionice u stražnjem dijelu zgrade? Ili će se sjećati spokojnih vremena slušanja melodije Kur’ana dok su uživajući sjedili na tepsima? Ponovo, džamije nisu igralište. Postoje određena pravila koja se moraju provoditi bez ikakve sumnje. Ali, džamija također nije ni mezarje gdje se jedino mogu pronaći ljutiti pogledi i oštri jezici. To bi trebalo da bude mjesto gdje su ljudi, stari i mladi, dobrodošli i gdje nailaze na ljubav i podsjećanje na ljepotu islama. Pa, molim vas, moje drage sestre, ako vidite dijete da trči okolo i loše se ponaša, svakako ih nježno opomenite jer naša vjera cijeni disciplinu. Ali, ako vidite da dijete mirno sjedi i boji ili čita knjigu, nasmiješite mu se iz saosjećanja, jer naša vjera je izgrađena na dobroti i milosrđu. Iskreno, Majke koje dove da srca njihove djece uvijek budu vezana za džamije i rade najbolje što mogu.
Nemoj zaboraviti da podijeliš hair! Napisala: Asija Viktorija Valling Prijevod i obrada: IslamBosna.ba