Velikosrpska propaganda pisca Dositeja Obradovića – “U carstvu Turskom, ko god vjeruje sveca Muhameda, on se zove i jest turčin”

Zamisao da Bosnu i Hercegovinu treba priključiti Srbiji i na taj način stvoriti Veliku Srbiju, se pojavila odmah početkom slabljenja Osmanskog carstva tj. kreiranjem tzv. Istočnog pitanja – pitanje opstanka Carstva na prostoru Balkana.
Srpski historičar Rajić Jovo u svojoj “Istoriji raznih slovenskih naroda” iz 1794. godine, Bosnu prikazuje kao “srpsku zemlju”. Sljedeći veliki mislilac koji je imao gotovo identičan stav, da Bosnu treba pripojiti Srbiji a Bošnjake posrbiti, je srpski pisac Dositej Obradović, koji je Bošnjake nazivao “turci Bošnjaci”. Poslije Dositeja dolazi zamisao Vuka Stefanovića – Karadžića. Kako je on bio savremenik, a povremeno i savjetnik Ilije Garašanina, dugo se razrađivao plan osvajanja BiH u čijem sastavu je tada bio u Sandžak. Nakon što tadašnji hrvatski mislioci nisu prihvatili Vukov prijedlog ujedinjenja po osnovu jezika predložio je diobu Južnih Slavena po osnovu vjere: “ko god je istočnog, grčkog tj. pravoslavnog vjeroznaka neka se zove Srbin, a oni što su rimskog vjeroznaka neka se kazuju Hrvati…” Za muslimane Vuk piše: “U carstvu Turskome, ko god vjeruje sveca Muhameda, on se zove i jest turčin, a ko nije turčin on je raja (tj. turski podanik)”. Kao i Dositej i Vuk je naziv Turčin upotrebljavao za svakog Slavena islamske vjere.
Sve većim slabljenjem Osmanskog carstva jačale su težnje srpskih nacionalista iz Beograda za priključenjem BiH. Projekat razbijanja i raspamećivanja Bošnjaka sve tri vjere je bio u punom jeku. Srpsku narodnu svijest je najprije počeo graditi Dositej Obradović (1739 – 1811), od 1808. godine ministar prosvjete u vladi dinastije Karađorđevića. Iznjedren iz srpske građanske klase iz Vojvodine, napravio je prvi srpski nacionalni program, koji je po svim parametrima bio i osvajački program. Dokaz tome leži u konstataciji: “slavensko srpska nacija”, jer nije Južne Slavene po različitim provincijama različito nazivao, a zatim i citat “(…) Srbi se po različitim kraljevstvima i provincijama različito nazivaju: po Srbiji Srbijanci, po Dalmaciji Dalmatinci, po Ercegovini Ercegovci i po Crnoj Gori Crnogorci”. Umjesto da je napisao istinu da su Južni Slaveni razjedinjeni, napisao je: “Srpstvo se razrušilo neslogom…”, “Bosna oće svoga kralja, Srbija svoje despote, Ercegovina svoga ercega, dođe Turčin pak sve u svoju torbu”. Vrlo lukavo umjesto termina Slaveni on stavlja ime Srbi.
U poznatom pismu Haralampiju navodi: “Za narode koji u ovim kraljevstvima žive, razumevam koliko grčke crkve, toliko i latinske sledovatelje ne isključujući ni same turke Bošnjake i Ercegovce, budući da zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada. Bošnjak i Ercegovac on se turčin po vjeri i zakonu (islamske vjere) zove, a po rodu i po jeziku, kako god su bili njegovi čukundjedovi, tako će biti i njegovi poslednji unuci: Bošnjaci i Ercegovci dok god Bog sveti drži. Oni se zovu turci, dok Turci tom zemljom vladaju, a kad se pravi Turci vrate u svoj vilajet, otkud su proizišli. Bošnjaci će ostati Bošnjaci i biće što su i njihovi stari bili”. Ovo pismo i Načertanije su dva najjača srpska dokumenta o imenu Bošnjaci. Međutim, već u narednom tekstu se opaža osvajačka zamisao. O Južnoslavenski narodima Dositej je napisao: “Slavenoserbska nacija je u Srbiji, Dalmaciji i Bosni sa Ercegovinom”. Ovaj tekst je omogućio Vuku Karadžiću da izmisli priču pod naslovom “Srbi svi i svuda”, objavljenu 1847. godine u “Kovčešiću”, samo tri godine poslije “Načertanija” Ilije Garašanina.