Bošnjaci u drugom svjetskom ratu

Pristupanjem Mađarske, Rumunjske i Bugarske Trojnom paktu fašističkih sila te italijanskom okupacijom Albanije, Kraljevina Jugoslavija našla se skoro u potpunom fašističkom okruženju. Podijeljena između Hrvatske i Srbije, BiH je Drugi svjetski rat dočekala u Kraljevini Jugoslaviji. Da bi se osigurala od spoljne opasnosti, vlada Cvetković-Maček potpisala je 25.3.1941. protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu.
Dva dana kasnije je izvršen državni udar i vlada Cvetković-Maček je smijenjena i istovremeno je imenovana nova vlada. U ratnim planovima Generalštaba jugoslavenske kraljevske vojske teritorija BiH je bila predviđena kao pozadinsko područje. Za samo dvanaest dana Aprilskog rata, Kraljevina Jugoslavija je u cjelosti okupirana, a o statusu i uređenju BiH trebalo je da naknadno odluče Njemačka i Italija. Prije nego što je Italija imala vremena da odluči o uređenju BiH, vođa ustaške grupe, Slavko Kvaternik, je proglasio 10.4.1941. Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), u koju je odmah uključio i BiH. Ustaška vlast u BiH uspostavljena je do jula 1941. godine. Vrlo bitan dio hrvatske politike bila su nastojanja da se Bošnjaci jednostavno proglase Hrvatima i time im se oduzme njihov identitet. Već 30.4.1941. donijeta je ustaška zakonska odredba o arijevskom rasnom karakteru „pripadnika islamske vjeroispovijesti“ u BiH. Time se Bošnjacima negira i oduzima njihov narodni subjektivitet. To je bio jedan oblik genocida nad Bošnjacima. Ustaška država se nije zadržala na tome, nego je brojne Bošnjake tokom rata i fizički likvidirala. Iako su Bošnjake, krajnje licemjerno u svojoj propagandi nazivali „cvijećem hrvatskog naroda“, ustaše nisu ništa učinile da zaštite Bošnjake od četničkih pokolja.
Osim toga, Bošnjaci su u strukturi NDH bili krajnje zapostavljeni. Praktično im je bio onemogućen pristup stvarnim polugama državne vlasti. Među 20 ministara u vladi NDH su bila samo dvojica Bošnjaka, među 193 narodna zastupnika bilo je svega 13 Bošnjaka, a među 12 vijećnika Državnog vijeća samo tri Bošnjaka. Jedan od ciljeva politike NDH u BiH bila je želja za ostvarivanjem dominacije nad Srbima. Svoje zločine nad Srbima, Jevrejima i antifašistima ustaše su kukavički pripisivale Bošnjacima. Upečatljivo svjedočanstvo o tome je ostavila njemačka novinarka Ilse Steinhoff. U jednoj svojoj reportaži o stvaranju NDH, ona piše da je u Sarajevu susrela grupu ustaša koji su sa njom razgovarali na „savršenom italijanskom jeziku“, te da joj se osobito svidjelo „što nose fesove“. Pouzdano se zna da 1941. u ustaškoj emigraciji nije bilo ni jednog Bošnjaka. Očigledno je da su ustaše nošenjem muslimanskih znamenja od početka nastojale kompromirati Bošnjake. Veći broj Bošnjaka su, pod vodstvom Maksa Luburića, ustaše svirepo poubijale za vrijeme svoje vlade u Sarajevu. Najveći dio bošnjačkog građanstva već krajem ljeta 1941. se otvoreno ogradio od ustaške politike masovnog progona i istrebljenja srpskog i jevrejskog stanovništva. Pojedini su bošnjački građani u prvim danima ustaških hapšenja svojim autoritetom i ugledom spašavali Srbe, Jevreje i Rome, ali im to sa suprotne strane nikada nije uzvraćeno. U jesen 1941. brojno bošnjačko stanovništvo, posebno seljaštvo, naročito u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini, je bilo izloženo pljački i masovnim ubistvima od strane šovinistički orijentiranih ustanika, posebno od strane četnika Draže Mihajlovića. Pobijeno je više desetaka hiljada muškaraca, žena i djece, a preživjeli su tražili spas u napuštanju svojih domova.
Prema rezultatima najnovijih istraživanja, u toku Drugog Svjetskog rata, život je izgubilo 103.000 Bošnjaka. U isto vrijeme je osnovan Odbor narodnog spasa u cilju naoružavanja Bošnjaka za odbranu njihovih sela. Odbor narodnog spasa je konstituiran na skupu održanom u Sarajevu 26.8.1942. godine. Među 48 članova odbora bili su i Edhem Mulabdić, Mehmed Handžić, Kasim Dobrača, Muhamed Pandža, Derviš Korkut. Na čelu odbora je bio profesor Salih Safvet Bašić. U objavi Odbora narodnog spasa se ističe da je njegov zadatak da se bori kako bi se u zemlji uspostavio „red i mir“ kroz „zajedničku suradnju cijelog žiteljstva BiH“. To je značilo, kako je ocijenila Ustaška nadzorna služba, da Odbor narodnog spasa traži „autonomiju Bosne“, te su ustaške vlasti općenito smatrale autonomistički pokret kao najveću unutrašnju opasnost za NDH. Njemačka armija je 16. aprila 1941. okupirala Sarajevo, a početkom sljedeće godine upao je u Zemaljski muzej general Johan Fortner i od direktora, Joze Petrovića, poznatog hrvatskog arheologa, zahtijevao da mu se preda Sarajevska hagada. Ta knjiga je trebalo da bude značajan eksponat u praškom Jevrejskom kvartu, gde je zamišljeno da se skupi sve što je moglo da se opljačka u okupiranoj Evropi i da se napravi turistička atrakcija za arijevske posjetioce, pod naslovom Jevrejski grad, karikaturalni muzej jednog istrijebljenog naroda. Tu zamisao Adolfa Hitlera sprovodio je Alfred Rozenberg, ministar Istočnih teritorija. Planirano je da zbirka bude osnov nove naučne discipline Judenforschung ohne Juden (Nauka o jevrejstvu bez Jevreja).
U nacističkoj estetskoj terminologiji postojali su sprecifični izrazi, kao na primjer sifilistička umjetnost, izraz koji je Rozenberg koristio za ekspresionizam. Nacisti su skupili preko trideset hiljada eksponata za tu skarednu ideju, u kojoj bi Sarajevska hagada bila značajan trofej. U takvoj atmosferi okupirane Evrope, Derviš Korkut je riješio da, uz saglasnost Joze Petrovića, spasi Sarajevsku hagadu. Sjećao se scene uništavanja svitaka Tore na sarajevskim ulicama, pa je htio da Hagada izbjegne sličnu sudbinu. Među istraživačima događaja oko skrivanja Hagade postoje razne verzije. Jedni tvrde da su se Petrović i Korkut dogovorili da knjigu sakriju u podrum među ostale knjige. Drugi pretpostavljaju da ju je Korkut eventualno skrivao van Muzeja. U svakom slučaju, Hagada je sačuvana zahvaljujući kustosovoj i direktorovoj odlučnosti i hrabrosti. Odluke su bile zajedničke, ali akcija isključivo Korkutova. Kada je general Fortner tražio direktora Petrovića da mu preda čuvenu knjigu, Korkut je, prevodeći riječi svog pretpostavljenog, rekao da je knjigu već odnio jedan njemački oficir. General nije došao u posjed Hagade. U cilju stvaranja etnički čiste teritorije, četnici Draže Mihajlovića izvršili su u tri navrata masovne pokolje nad Bošnjacima. Prvi val je obuhvatao vrijeme od juna 1941. do februara 1941., drugi tokom augusta 1941., dok se treći zbio početkom 1943. Onaj dio bošnjačkog građanstva koji nije prihvatio politiku NDH, smatrao je da se u svim ugroženim područjima Bošnjaci moraju naoružati i sami braniti. Tako je u mnogim krajevima došlo do stvaranja „muslimanske milicije“. To je osobito bio slučaj sa najvećom takvom formacijom „Hadžiefendića legijom“. Odlaskom u „Handžar-diviziju“ koja je bila sastavni dio njemačke oružane sile, značajan broj bosanskih mladića je izbjegao prisilnu regutaciju u ustaške postrojbe. Veliki broj Bošnjaka je stupio u partizanske jedinice, a skoro 50 Bošnjaka je proglašeno narodnim herojima.
Pri raznim partizanskim odredima se formiraju muslimanske čete i bataljoni. Osnovani su Konjički partizanski bataljon, partizanska četa „Mustafa Golubić“, Prozorska partizanska četa, Muslimanska četa Zeničkog NOP. Do masovnog stupanja Bošnjaka u Narodnooslobodilačku vojsku dolazi početkom druge polovine 1943., posebno u Posavini, oko Tuzle i u Bosanskoj krajini. Ovo pokazuje kako su Bošnjaci dali veliki doprinos antifašističkoj borbi. Donešena je odluka da se BiH konstituira kao posebna federalna jedinica u okviru nove demokratske i federativne Jugoslavije, u skladu sa tim, 25. i 26. 11.1943. je održano prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a, na kome se najveće političko predstavništvo naroda BiH izjasnilo za federativno uređenje Jugoslavije, u kojoj će BiH biti ravnopravna federalna jedinica, unutar koje će Bošnjaci živjeti u slobodi. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a je konačno ozakonjena odluka o federativnom uređenju. Na drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a je donijeta posebna deklaracija o pravima građana BiH, kojom se njenim građanima jamči jednakost i ravnopravnost. Na trećem zasjedanju ZAVNOBIH se konstituirao u Narodnu skupštinu BiH. Proces konstituiranja BiH u tadašnjim uslovima je dovršen donošenjem Ustava NR BiH, 31.12.1946. Time je stvoren državnopravni okvir, koji je Bošnjacima pružao široke mogućnosti za svestran razvitak. Za Akos.ba piše: Rabija Arifović