"Zapalili su bebu od tri mjeseca, to govori sve o ubicama u Ahmićima"

Mještanima Ahmića svaki 16. april vrati sjećanja na ono što su preživjeli na današnji dan 1993. godine, a što mnogi od njihovih članova porodice, prijatelja, komšija, njih ukupno 116, nisu. Sjećanja na njih i događaje od 16. aprila 1993. godine su, kažu, živi svaki dan, ali na današnju godišnjicu ona postaju kristalno jasna, kao da su se dogodila ovog jutra.Strašno. Bilo je strašno, za nepovjerovati. Kuće gore, puca se, narod bježi, žene, djeca. Vi ste pitate gdje, šta, šta se dešava. Samo vidite da se puca, da gore kuće. Jasno mi je bilo da smo napadnuti. Da vam kažem da je ubijena beba od tri mjeseca i da su ubijeni nana i dedo od 90 godine, sve sam vam time rekao o tome ko su bili ti koji su to uradili. To nisu bili vojnici, to nisu bili ljudi – ispričao je za Faktor midhat Berbić, preživjeli mještanin Ahmića.
Berbić vjeruje da je zločin u Ahmićima bio planiran i detaljno realiziran, a cilj je bio jedan – uništiti sve to je bošnjačko na ovim prostorima. - Najveća ubistva su napravljena u dijelu gdje je stanovništvo živjelo izmiješano te ovdje oko ceste. Ovdje nema onoga ko nije izgubio nekoga. Izgubio si brata, sestru, majku, oca, dijete, bratića... Svi su nekoga izgubili. Mi imamo ovdje komšiju koji je izgubio oca, tri brata te komšiju koji je izgubio oca, majku, brata, snahu. Jedan komšija je izgubio tromjesečno dijete, bebu koja je zapaljena. Pazite, zapaliti bebu od tri mjeseca – priča nam Berbić. Zločin u Ahmićima je preživio Hazrudin Bilić. Njegov i život njegove porodice je, kaže, spasila činjenica da je tog jutra ustao rano, kako bi klanjao sabah namaz. - Poslije ezana, nije prošlo nekih četiri ili pet minuta, čuli smo dva ili tri kratka rafala. Zatim je s druge strane počeo pucati PAT po džamiji. U tom momentu je najteže bilo da shvatim šta je počelo. Vratio sam se kući. Imao sam trudnu suprugu i dijele od četiri i po godine. Imali smo i neke izbjeglice iz Krajine kod sebe. Zgrabio sam dijete i povukli smo se u podrum. Uspio sam se samo spasiti jer sam ustao rano. Da nisam, danas ne bih bio ovdje – kaže Bilić.
On ističe da u Ahmićima nije bilo niti jedne vojne jedinice, niti jednog vojnog objekta, te, samim tim, niti jedan legitiman vojni cilj. - Oni su htjeli ovdje napraviti etničko čišćenje, napraviti zločin da bi se ostali uplašili i pobjegli. Mislim da je krajnji cilj, a politika takva je i danad živa, a to je stvaranje "velike Hrvatske" i paradržave Herceg-Bosne – izjavio je. Ono što ih najviše boli jeste negiranje zločina te slavljenje onih kojih su ih počinili, poput osuđeno ratnog zločinca Darija Kordića. - Dođe predsjednica Republike Hrvatske ovdje, kao da odaje počast žrtvama, a čitave dvije godine lobira za te koji su počinili to. Kako se to zove? Je li to licemjerje? To je klasični primjer licemjerja. Nismo ništa tražili od nje. Ona ide po svijetu da lobira za te ratne zločince, kako oni nisu to uradili, kako nisu krivi, a onda dođete da se poklonite onima koje su ti njeni ratni zločinci ubili- Oni su za njih heroji – kazao je Berbić za Faktor. Kosti 29 ubijenih mještana Ahmića ni danas nisu pronašli, a komšije Hrvati, koji bi mogli znati gdje se nalaze, o tome ćute. - Ja mislim da ovdje Hrvati sa nama ne žele da žive. Ja se pitam zašto. Ništa im uradili nismo. Meni je Hrvat bio vjenčani kum. Nisam bio opterečen nacionalizmom. Imam osjećaj da je u Bosni samo za Bošnjake bilo bratstvo i jedinstvo, da smo ga mi prihvatili i živjeli ga – zaključuje Bilić.
Izvor: Faktor