Nakon napada: Je li Amerika uzalud koristila oružje u Siriji?

U roku od sat vremena, Sjedinjene Američke Države, Francuska i Velika Britanija povukle su svoje oružje na sigurno nakon brzog napada na Siriju, saopćivši kako su ostvarile svoje ciljeve.
Okolnosti ove iznenadne vojne akcije pokrenule su pitanja o tome koja je uopće korist ovakvih napada, kao i o opcijama zapadnih država u budućnosti u pogledu suprotstavljanja ruskom monopoliziranju sirijskog pitanja. Istaknuti zapadni i američki mediji bavili su se pitanjima vezanim za ono što je postignuto ovim udarima, kao odgovor na tvitove američkog predsjednika Donalda Trumpa da je ''misija završena''. Trump je pri tome koristio izraz bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha nakon okupacije Iraka 2003. godine. Pitanjem ove misije također se bavio i američki list The Washington Post. Analizirajući napad, okolnosti i posljedice, The Washington Post smatra da ono što se događa predstavlja ''složenu psihološku dramu'', u smislu da Trump pokušava predstaviti svoju snagu i jačinu u Siriji kroz napade, i to u vrijeme kada planira povlačenje iz te države u narednim mjesecima. List smatra da je Trumpov problem u Siriji nedostatak studiozno pripremljene strategije. Ako Assad zanemari skromne napade u subotu i ponovo upotrijebi hemijsko oružje, dodaje list, Trump će se suočiti s teškim izborom i krizom koja će eskalirati i uvući američku vojsku u haos iz kojeg se i sam Trump želio izvući, s tim da nije želio ostaviti dojam da je slab, navodi list. Je li to posljednji napad? U operativnom smislu, činilo se da se napadima američkih, francuskih i britanskih snaga žele oslabiti Assadovi kapaciteti za proizvodnju hemijskog oružja, iako je Damask tvrdio da se riješio ovog oružja i sredstava za njegovu proizvodnju prije više godina.
Sekretar za odbranu SAD-a James Mattis rekao je kako je napad planiran tako da uništi postrojenja za proizvodnju hemijskog oružja. Međutim, ove napade moraju pratiti vojni i politički potezi kako bi ostvarili svoje ciljeve u Siriji, prema francuskom listu Le Monde. Za pojedine posmatrače, napad kojeg su izvele tri države znači da su zapadne zemlje počele usvajati vojnu opciju u Siriji s namjerom da pošalju odlučnu i višeznačnu poruku Rusiji, Iranu i sirijskom režimu o svom snažnom povratku na sirijsku scenu kako bi time osigurali svoje interese i ulogu u formiranju budućnosti ove države. Prilikom napada vodilo se računa o vojnom balansu kako se ne bi isprovocirala ruska strana, niti izložili napadima položaji u zoni odgovornosti Irana i njihove snage, za što se pobrinuo Izrael u svojim posljednjim napadima. Iako zračni udari nisu bili onakvi kakvi su najavljivani: da će biti širokih razmjera, da će narušiti balans snaga na terenu, uzdrmati stubove sirijskog režima, nametnuti opcije za okončanje sukoba i alternativna rješenja, ipak su uspjeli poslati poruku režimu, njegovim saveznicima, a naročito Moskvi. Sam tajming napada i njegove okolnosti vezane su za sukob međunarodnih snaga u Siriji i izvan nje, jer je to bila jasna poruka Rusiji o povratku zapadnih država kao jedinstvenih vojnih i političkih snaga koje će joj se suprotstaviti. Tu poruku su tri države popratile upotrebom svojih najsavremenijih raketa u napadu, kao svojevrstan odgovor na Putinov govor od prije mjesec dana kada je predstavio novo oružje svoje zemlje. Trump i njegovi saveznici trenutno se oslanjaju, prema riječima analitičara, na vojni pritisak i ''faktor hemijskog oružja''. To znači da će svaki put kada budu predočeni izvještaji o upotrebi ovog oružja u Siriji biti izvedeni jednako jaki udari na položaje sirijskog režima, što bi moglo dovesti do toga da se sirijski režim i Rusija povuku u pravcu mirnog rješenja. Washington djeluje u skladu s principom da vojno aktiviranje na terenu kroz posljednje zračne udare i prijetnje da će se intervenirati svaki put kada se za tim ukaže potreba - nakon što se situacija u posljednjim mjesecima značajno promijenila u korist režima i Rusije - može otvoriti prostor za oživljavanje političkog procesa uz manje ruskih i režimskih uvjeta, s tim da takvi napadi nose sa sobom i brojne opasnosti koje je teško zanemariti. Prema vojnim analitičarima, Washington i njegovi saveznici vrše sve veći pritisak kako bi se očuvao ''status quo'' na terenu i spriječilo da režim i njegovi saveznici riješe u svoju korist pitanje frontova nedaleko od glavnog grada Damaska u istočnom Qalamounu, Quneitri i Daraai. Nakon što je sirijska opozicija izgubila Istočnu Ghoutu, ova mjesta imaju važan strateški značaj i ulogu u rješavanju krize vojnim i političkim putem u korist sirijskog režima. Povratak političkom rješenju Izvještaji koje je objavila američka štampa ukazuju na to da Washington radi na razdvajanju između Irana i Assadovog režima i rehabilitaciji potonjeg kako bi postao sastavni dio budućeg režima. Tome se ne protivi ni Rusija, s tim da se to treba učiniti kroz modificirane pregovore u Ženevi. U kontekstu vojnog i političkog balansiranja i jakog ruskog prisustva u Siriji, zapadne države nastoje uvjeriti Rusiju ili je potaknuti da ponovo uzme u obzir mirovni proces u Ženevi kako bi se političkim putem riješio sukob u Siriji, umjesto Astane i Sočija koji se odvijaju pod pokroviteljstvom Rusije i imaju podršku Turske i Irana. Zapadne države polažu nade na posljednje tursko kolebanje prema Rusiji – izjave Sergeja Lavrova o Turskoj i Afrinu i tursko pozdravljanje posljednjeg napada. Odnosno da će privući ovu državu svojoj opciji i poljuljati rusku ideju o ostanku Assada u budućnosti političkog rješenja za Siriju.
Pariz je pozvao na oživljavanje puta pregovora o Siriji nedugo nakon napada koje je zajedno s Londonom i Washingtonom izveo na položaje režima u Damasku i Homsu, što bi se moglo iskristalizirati nakon posjete francuskog predsjednika Emanuella Macrona Moskvi krajem maja. Američki sekretar za odbranu James Mattis izjavio je nakon vojnih napada da je došlo vrijeme da se okonča građanski rat u Siriji i postigne političko rješenje na temelju izjava iz Ženeve (juni 2012.) Međutim, sirijski režim i Rusija smatraju da je to vrijeme prošlo nakon što je oružana opozicija protjerana iz velikih gradova, a posljednji je Istočna Ghouta.
Pitanje političkog rješenja, koje bi trebalo da slijedi vojnu opciju, i dalje ostaje uvjetovano dešavanjima na terenu i balansiranjem snaga između Zapada i Rusije te svim onim što se dešava u okviru toga od sukoba i njihovih ishoda. Međutim, Washington i njegovi saveznici su posljednjim napadom uvukli i svoje oružje u Siriju u iščekivanju rezultata koji nisu zajamčeni. Izvor: Al Jazeera