Hidžab - francuska opsesija
Anđeoski glas koji se prolamao sa nekoliko miliona televizijskih ekrana očarao je publiku širom Francuske 4. februara. Takmičarka na popularnom talent showu The Voice pjevala je kultnu pjesmu Leonarda Cohena Hallelujah.
Očaravajuća izvedba potaknula je sve članove žirija da okrenu svoje stolice u znak odobravanja. Mlada kandidatkinja Mennel Ibtissem je odmah postala favorit. Međutim, Mennel nije još samo jedna uspješna takmičarka ovog showa - njeno fotogenično lice bilo je uokvireno maramom zavezanom u stilu turbana. Također, pjevala je drugu verziju pjesme, na arapskom jeziku. Ovo je bilo dovoljno da uznemiri neke ljude među publikom, kojima nije bilo ugodno zbog prisustva žene, koja je vidno muslimanka, na mainstream zabavnom programu. Naravno, mnogi gledaoci nisu se bavili vjerom kandidatkinje - samo su se fokusirali na njen glas. Međutim, drugi, potreseni Mannelinom “drskošću” da se pojavi u emisiji noseći hidžab, pridružili su se kampanji demonizacije. Počeli su secirati njeno prisustvo na društvenim mrežama. Prošli su kroz njene objave na Facebooku i otkrili da je prije nekoliko godina pokazala podršku teorijama zavjere o terorističkim napadima u Francuskoj. Nema sumnje, imala je neke ozbiljne tvrdnje u ovim objavama - ali niko nije bilo dovoljno briga da se prisjetiti da je imala samo 20 godina kada ih je napisala. Niko nije želio misliti o tome šta drugi francuski 20-godišnjaci svakodnevno objavljuju na svojim privatnim profilima na društvenim mrežama. Ljudi su počeli pozivati da se ona izabaci sa showa. Kampanja protiv nje brzo je prerasla u nacionalni lov na vještice, i mlada pjevačica je na kraju bila prisiljena da objavi svojo odluku o napuštanju takmičenja. Međutim, šta znamo o idejama desetaka drugih kandidata koji učestvuju u The Voiceu od 2012? Ništa. Da li smo secirali njihove društvene mreže kao što smo Menneline? Naravno da nismo. Jer u Francuskoj ne očekujemo da pjevači budu savršeni u svakom aspektu svog života prije nego što postanu slavni i uspješni. Francuskim umjetnicima je dozvoljeno da naprave greške u svojoj mladosti. Sve dok nisu žene muslimanke koje nose hidžab. Zašto komad tkanine izaziva takve reakcije? U Francuskoj nismo navikli da vidimo ženu sa hidžabom u udarnim terminima na televiziji. Njihovo prisustvo još izaziva šok i anksioznost. Pitanje hidžaba sveprisutno je u fransukom javnom diskursu, ali se ženama sa hidžabom daje veoma rijetko prilika da izraze svoje mišljenje u javnosti. Izbacivanje Mannel iz The Voicea je još jedan znak da naša zemlja opsjednuta hidžabom nije spremna da čuje glasove žena koje su izabrale da ih nose.
Zašto komad tkanine izaziva tako zlobne i iracionalne reakcije u Francuskoj? Zašto ne možemo da prihvatimo da žene sa hidžabom mogu biti članice francuskog društva? Kontroverze oko hidžaba u Francuskoj počele su u septembru 1989, kada su tri učenice suspendirane jer su odbile da uklone marame sa glava na nastavi u školi u Creilu, predgrađu Pariza. Mjesec dana kasnije, Državno vijeće, najviše administrativno tijelo u zemlji, odlučilo je da su marame djevojčica u skladu sa sekularizmom francuskih javnih škola. Na kraju te godine, ministar obrazovanja Lionel Jospin izdao je saopćenje u kojem se navodi da prosvjetni radnici, ne država, imaju odgovornost da prihvate ili odbace nošenje hidžaba u učionicama od slučaja do slučaja. Nakon 15 godina periodičnih debata o tome da li je hidžab prihvatljiv ili ne u francuskim školama - i u javnom životu generalno - francuski parlament je 2004. usvojio zakon kojim se zabranjuje ženama da budu na nastavi dok ih nose. Francuska je 2010. usvojila još jedan kontroverzni zakon koji zabranjuje nošenje vela preko lica u javnosti (iako je u to vrijeme u zemlji bilo samo 367 žena koje su ga nosile). Od tada se nekoliko drugih spornih stavova o marami, i generalno o oblačenju muslimanki, pojavilo u Francuskoj. Ljeto 2016. obilježeno je epidemijom “dekreta protiv burkinija”, a gradonačelnici širom zemlje pokušavali su zabraniti muslimankama da nose kupaće kostime koje prekrivanju njihova tijela u potpunosti. Počelo je otkazivanjem “burkini” događaja u vodenom parku u Marseillesu. Onda je mjesto Riviera u Cannesu zabranilo burkinije na javnim plažama. Tadašnji premijer Manuel Valls izrazio je podršku zabranama, rekavši da ovakvi kupaći kostimi predstavljaju poziv na “provokaciju” i “arhaičnu viziju”. Kasnije su objavljene fotografije francuskog policajca kako se suprotstavlja ženi na plaži u Nici i prisiljava je da ukloni dijelove odjeće kako bi se pokorila “burkini zabrani”. Državno vijeće na kraju je okončalo ove dekrete o zabrani burkinija kada je odlučilo da se radi o “ozbiljnim i ilegalnim kršenjima osnovih sloboda”. Ove kontroverze oslikavaju francusku kolonijalnu i islamofobičnu opsesiju hidžabom. Nesposobnost francuskih intelektualaca i političara da prihvate prava žena muslimanki da imaju kontrolu nad svojim tijelima je simptomatično za francuski brend “sekularizma” kojem je borba protiv vidljiivosti muslimana prioritet. Dominantni diskurs u Francuskoj je da je hidžab opresivni alat kojeg koriste muškarci muslimani da sakriju i ušutkaju muslimanke. Na ovaj način, kada Francuskinje muslimanke javno kažu da su izabrale da se pokriju u javnom prostoru, njihova sposobnost da donesu ovakvu odluku se preispituje. U Francuskoj, diskusija o hidžabu se ponekad oblikuje okolnostima drugih - fundamentalno drugačijih - zemalja. U ovim diskusijama, žene sa hidžabom u Francuskoj porede se sa muslimankama u drugim zemljama, iako su one državljanke Francuske kao bilo koji drugi građanin i građanka ove zemlje. Hidžab ne nosi nijedno značenje koje bi se moglo koristiti u bilo kojem kontekstu.
Kako može dio odjeće imati isto značenje u Francuskoj kao u drugim zemljama gdje su žene zvanično potlačene zakonima? U jednom kontekstu, za neke žene, hidžab može generalno biti alat za tlačenje koji koriste muškarci te pogotovo država kako bi se pokorile pravilima koje nameće društvo. Ali u zemlji kao što je Francuska, gdje to nije norma, hidžab može biti način da identitet muslimana bude vidljiv. Naravno, neko može legitimno ispitivati korijene i patrijarhalni karakter nošenja hidžaba. Apsolutno je prihvatljivo raspravljati o načinima na koje se ženstvenost ispoljava; međutim, Francuskinje koje nose hidžab, i niko drugi, moraju biti one koje definiraju značenje hidžaba u Francuskoj. Međutim, njih se rijetko poziva da iskažu svoje mišljenje o ovoj temi. Mediji im ne daju priliku da se priključe diskusiji kao drugim Francuskinjama. Pravo muškarca na 'zavođenje' Međutim, žene sa hidžabom nisu uklonjene iz diskusije samo zato što su muslimanke. Francuska ima problem sa ženama generalno. Naprimjer, postojala je žestoka opozicija pokretu #MeToo koja je uključivala poznate žene kao što su Catherine Deneuve i Brigitte Bardot. Deneuve je bila među potpisnicama otvorenog pisama, u kojem 100 žena pokušava da odbrani pravo muškaraca da "zavode" žene, kao odgovor na pokret #MeToo. Ovaj tekst, koji postavlja želju muškaraca u centar debate čiji je cilj da promovira oslobođenje žena, je simptomatičan za kulturu koja svodi žene na objekte želje koje konstantno moraju tražiti odobrenje muškaraca. Ovaj mentalitet nije nepovezan i sa odbacivanjem i osuđivanjem žena koje dobrovoljno biraju da sakriju svoju kosu i nose skromniju odjeću. U zemlji koja vidi “zavođenje žena” kao važan dio svog nacionalnog identiteta, lako je razumjeti zašto žene sa hidžabom mogu biti predmet kritike. U Francuskoj, muškarcima koji “zavode” se divi kao “Don Juanu”; u takvom kontekstu, može se zamisliti da se na žene koje dobrovoljno odluče da ne izlažu dijelove svog tijela pogledima javnosti može gledati kao na subverzivne. U zemlji u kojoj društvo tolerira svakodnevno zlostavljanje i čak štiti pravo muškarca na zlostavljanje, lako je uvidjeti da se na žene sa hidžabom gleda kao na izazov kada su u pitanju gender norme. Kao rezultat toga, kontroverze oko hidžaba u Francuskoj ne mogu se posmatrati samo u kontekstu islamofobije. Da bi se razumjela francuska opsesija hidžabom, također se treba preispitati odnos društva prema ženama i različito izražavanje ženstvenosti. Francuska je odavno odlučila da je islam nekako postao “problematičan”, i stoga usvojila određena ponašanja da sakrije islam i muslimane iz vidokruga društva.
Mennel Ibtissem je bila samo jedna žrtva problema koji utječe na živote milione francuskih građana. Danas, francuska država koristi koncept “sekularizma” kako bi izražavanje identiteta muslimana učinila ilegalnim. Međutim, sekularizam jeste i mora ostati princip zasnovan na jednakosti, ne na zabranama. Njegov cilje je da omogući svakom građaninu da slobodno izrazi svoju vjeru bez straha od stigmatizacije. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. Izvor: Al Jazeera
Post a Comment