Znate li za predavanje od jedne riječi koje je rasplakalo ljude?
I zaplakao je, i sjeo, a svi slušaoci su u džematu plakali…“ Zapitajmo se zašto je sam spomen Kur’ana ovako utjecao na srca ljudi iz ove predaje? Zašto su zaplakali kad su čuli za Božiju Knjigu? Zaplakali su, jer su znali vrijednost Kur’ana, znali su čije su to Riječi, dragog Allaha, dž.š. Zaplakali su jer su se sjetili svoga Gospodara, zaplakali su iz ljubavi i čežnje za Voljenim. Zaplakali su jer se plaše Sudnjeg dana, na kojeg ih Kur’an podsjeća. Suze su potekle kad su se sjetili Dženneta kojima ih Kur’an raduje. A šta je s nama, gdje su naše suze kad se Kur’an spomene? Pustimo li mi suzu kad se Kur’an uči? Nažalost, naše su oči suhe, suza nema.
Zaboravili smo da je učenje Kur’ana blagodat. Kako kaže hafiza Merjem Amiribrahimi: „Neki su od nas na Zapadu iskušani s luksuznim životom i dunjalučkim obiljem. Da li ćemo se sjećati Allaha, voljeti Njegovu Knjigu i držati se Njegovog Puta uprkos svim izazovima koji nas okružuju? Da li ćemo se truditi da budemo od onih čija se srca razgale i oči zasvijetle pri samoj pomisli da u rukama držimo Kur’an i učimo Allahove Riječi? Mnogima od nas koji živimo u bogatijim zemljama je pristup Kur’anu znatno olakšan. Dovoljno je da posjetimo neki internet portal, otvorimo aplikaciju na mobitelu ili uzmemo Kur’an s police.
Ali koliko ga nas redovno uči i izučava? Koliko nas cijeni tu blagodat koju nam je Allah dao? Koliko je nas odabralo da s Kur’anom uljepša svoj život?“ Za Akos.ba piše: Nedim Botić
Post a Comment