Ramazan u kojem sam stavila hidžab
Bližio se kraj osnovnog školovanja i tad smo već trebali da biramo stazu kojom ćemo koračati – srednju školu. Prezentacije škola bile su skoro svaki dan i ništa od toga nije me privuklo kao medresa. Međutim, tad još nisam bila sigurna u sebe i u to da ću izdržati, kako kažu, veliku toplotu dok nosim hidžab. Iako sam imala želju upisati medresu, odlučih se za potpuno drugačiji pravac. Prvi dani u Ekonomskoj školi nisu mi donijeli sreću i divljenje. Nije mi bilo teško da učim, ali sam u sebi osjećala prazninu. Polahko sam kod kuće obnavljala sufaru (arapsko pismo) i počela klanjati namaz. Prošla je prva godina mog školovanja i tad sam pomislila da je došlo vrijeme da stavim hidžab. Nikome nisam pričala o tome osim Uzvišenom Allahu u dovama.
Uz ramazan te godine moja želja za hidžabom se povećala. Moje drugarice i ja često smo bile u džamiji gdje smo čak i čistile povremeno. Nikada nam nije bilo teško uz hidžab. Ramazan je prošao, a došlo ljeto i, kao i svake godine, otvorena sezona kupanja na bazenu. Tog ljeta tu sam prodavala sladoled i gledala mnogo harama. Tako je prošla godina a da nisam stavila hidžab. Sljedeće godine otišla sam u inostranstvo sa porodicom kod bliže familije. Zajedno smo svi obavljali namaze i osjećali ljepotu islama i blizine Uzvišenom Allahu. Daidža mi je svakodnevno pričao o hidžabu i stvarima koje treba da zna svaka muslimanka. Po povratku kući nastavila sam da čitam o svojoj vjeri o kojoj tad nisam znala ništa više osim onog što inače učimo u mektebu i školi. Sa svakim danom provedenim uz knjigu i razne stranice na društvenim mrežama sa predavanjima naših daija povećavalo se i proširivalo moje znanje.
Klanjajući namaz, razmišljala sam, pa zar da izlazim vani bez hidžaba, i tu me Uzvišeni Allah vidi? Tada su moje dove postajale sve češće i strah i stid su se povećavali. Svaki put kad bih izašla iz kuće, vratila bih se osjećajući stid i strah od Uzvišenog Allaha. Najdraži mjesec se približio. Kupila sam nekoliko novih suknji i mahrama i spremila se za najljepše dane. Školska godina se već završavala. Počela sam da pričam sa mamom o hidžabu. Na moje veliko iznenađenje, rekla je: “Ako se ti odlučiš za taj korak, sigurno ću i ja s tobom. Od mene imaš veliku podršku.” Sad već tako blizu do ispunjenja još jedne od Allahovih naredbi, počela sam pričati sa svojim drugaricama o toj odluci. Mislile su da ću od toga odustati kad prođe ramazan.
Dan za danom je prolazio, a ja sam samo dovila. Organizovan je zajednički iftar u blizini na koji smo otišli moji roditelji, drugarica i ja. Naravno, mama i ja smo nosile hidžab za tu priliku. Osjećala sam se ispunjeno i sklonjeno od raznih muških pogleda. Pri povratku kući rekla sam mami da ću staviti hidžab. Te večeri kod nas su došli nena, amidža i strina, koji su počeli da plaču od sreće. Zajedno sa drugaricom otišla sam na teravih-namaz, prvi put sa znanjem da odjeća koju nosim neće biti bačena u ormar kao da je više nikad neću obući. Ramazan je prošao i samo sam razmišljala o tome kako je moj život postajao drugačiji. Bila sam svjesna da tek trebam početi izlaziti noću sa društvom, jer, ipak, bliži se treći razred. Pošla sam u treći razred i s obzirom na to da je za moju odluku znalo njih nekoliko, ostatak je bio veoma iznenađen. I tako je prolazio dan za danom, a sve sam više voljela svoj hidžab. Nisam žalila za izlascima noću niti kupanjima na bazenu i mnoštvom drugih harama. Prolaze godine otkako moja mama i ja nosimo hidžab, i nije prošao dan a da nisam zahvalila Allahu na tome. Zaista su namaz i dova najbolji pokretači u životu, sa njima dolazi sve.
Draga sestro, ukoliko još uvijek nisi stavila svoj hidžab, savjetujem ti da to uradiš i osjetiš ljepotu koju je riječima teško opisati. Iskoristi ramazan na najbolji način! Počni klanjati namaze i doviti Allahu! Pripremaj se za ono što te čeka u ovom i budućem životu! Tekst poslala sestra S. Z.
Post a Comment