Jasmina, 26, konvertirala je u Islam i izgubila porodicu

„Prešla sam na Islam prije tri godine. Trebalo mi je oko godinu dana od trenutka kada sam počela da čitam o islamu do trenutka kada sam postala muslimanka. Uvijek sam bila vjernica i krštena sam sa 15 godina, a primila sam krizmu (konfirmaciju) godinu dana poslije toga. Smatrala sam se kršćankom, iako je imalo dosta toga u kršćanstvu što nisam razumjela. Pošto dolazim iz židovske porodice, moj izbor religije je uvijek bio pomalo kontroverzan.
Niko u mojoj porodici nije vjernik pa zato i nisu shvatali moju želju za vjerom. Kada sam kao tinejdžerka išla u crkvu mislili su da je to samo faza koja će proći. Nije im bilo drago kada sam se krstila i niko od moje porodice nije tome prisustvovao. Uvijek sam se interesovala za islam i bila fascinirana muslimanima dok sam ih se u isto vrijeme i plašila. Plašila sam se najviše zbog svih predrasuda koje sam tokom godina sakupila. Mislila sam da oni tuku svoje žene, mislila sam da žena nema nikakvih prava i da jedino sjedi u kuhinji i služi muža.
Takođe sam vjerovala da su žene u islamu u lošem položaju, nešto što je uobičajeno mišljenje na zapadu. U isto vrijeme sam željela znati razlog takvog ponasanja prema ženama pa sam počela čitati o islamu. Bila sam radoznala da posjetim neku džamiju, ali se nisam usuđivala tamo otići sama već sam zamolila jednu prijateljicu da pođe sa mnom. Prvo smo otišle zajedno, a onda sam se sama vratila da postavim nekoliko pitanja tamošnjem imamu, iako sam već bila odlučila da pređem na islam. Kada sam prešla na islam ispunilo me divno osjećanje. Nikad se prije nisam tako osjećala. Tako puno uzbuđenja i radosti! Prije svega bilo mi je drago što sam uradila nešto za sebe bez da mislim šta će drugi reći. To je bio moj izbor, poslušala sam svoje srce.
Razlika izmedju mog sadasnjeg i proslog zivota je sto se sada molim pet puta dnevno, postim tokom ramazana i pokusavam ici u dzamiju cesto. Kada sam konvertirala u Islam, pocela sam sa nosenjem odjece koja pokriva tijelo i pokrivala sam cijelo tijelo osim kose, a poslije pola godine od konvertiranja pocela sam nositi mahramu redovno. Moji prijatelji nisu nikada imali stav o mom konvertovanju i ja se i dalje druzim sa svima njima, ali je moja porodica to tesko prihvatila. Dobila sam mnogo kritika u vezi mog izbor nosenja mahrame. Danas, najvise imam kontakt sa mojom sestrom. U ovoj situaciji imam osjecaj da sam bila muslimanka cijelog svog zivota. Srecna sam i sigurna u sebe. Udata sam za muslimana, koga sam upoznala posle mog konvertovanja, i imamo jednog sina. Osjecam se jakom, zato sto znam da sam sama izabrala svoj licni put.
Apsolutno nemam nista protiv ljudi koji postavljaju razlicita pitanja o islamu i muslimanima – uporedjujuci sa onim na pocetku, kada mi je sve bilo novo, sada osjecam da sam dovoljno jaka stati iza svojih odgovora o vjeri. Takodje pokusavam pomoci drugim, novim konvertitima i dati im podrsku sto vise mogu, zato sto ih razumijem kako je to biti nov u Islamu i malo zbunjen. Vjerujem da moj svaki dan izgleda kao i obican dan bilo kojeg covjeka. Veci dio mog dana cini posao, zatim provodim vrijeme sa svojim muzem i sinom navecer. Trenuci kada se molim, koristim da zastanem, iskljucim ostatak dana i iskoristim trenutak sa Bogom, sto je vrlo prijatno. Vikendom najcesce idem u dzamiju, djelomicno zbog pohadjanja jednog naucnog kruga tamo, a dijelom jer i sama odrzavam predavanja.
Danas se smijem predrasudama koje sam imala ranije. Kada covjek nema znanja o necemu, lako mu je stvoriti sliku na osnovu onoga sto procita ili cuje, bez zelje da dublje razmisli o tome, kriticki gledajuci. Sada znam da te predrasude nisu na mjestu – ja, sa svojom snaznim zapadnim misljenjem i odgojem, nikada ne bih izabrala vjeru koja zagovara tlacenje zena.” Ovaj članak je objavljen u švedskim najtiraznijim dnevnim novinama "Aftonbladet" Sa švedskog preveo brat Enes