Pored konstantne artiljerijske paljbe po građanima Sarajeva u toku opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, građanima je jednaka opasnost prijetila i od snajperskih hitaca srpske strane koja je i na taj način ubijali građane Sarajeva. Nastojeći eliminisati takvu prijetnju već u prvim danima agresije formira se elitna grupa snajperista Armije Republike Bosne i Hercegovine. Jedan od pripadnika te grupe je bila žena srpske nacionalnosti, a da bi zaštitila svoju porodicu i identitet koristila je kodno ime “Strijela”. Riječ je o tada dvadesetogodišnjoj studentici žurnalistike. Kao kćerka sarajevskog policajca prije rata se bavila streljaštvom, sa ambiciom da izbori mjesto u nacionalnom timu.
U intervjuu kojeg je dala u ratnim danima za jedne američke novine navodi se da je “Strijela Srpkinja koja ubija Srbe, jedna od nebrojeno mnogo [Srba] koji su odanost svom gradu stavili ispred nacionalnog opredjeljenja”. Navodi i da se trudi isključiti osjećanja kada puca u neprijateljske vojnike te da nikada za svoju metu nije uzela civila. “Nikada nisam razmišljala da će se to desiti meni. Nikada nisam ni pomislila da ću biti ovo što jesam”. U svome snajperskom gnijezdu provodila je i do 12 sati dnevno čekajući metu sa srpske strane. “Kada ispalim metak, vidim šta činim. To je veoma lično. Ne znam kakav će to efekat na mene ostaviti poslije”. Iako su većina njezinih meta bili agresorski snajperisti, često je dobijala zadatak da eliminiše mitraljeska gnijezda ili da svojom paljbom podrži bosanske vojnike u napredovanju. Pitajući je kako komentariše to da je Srpkinja koja ubija Srbe odgovorila je: “Ovo je jedini grad koji imam, jedini grad u mom životu. Osjećam odgovornost da ga branim”.
Komandir njezinog tima je bio prijeratni sarajevski biznismen, tada četrdesetogodišji snajperista kodnog imena “Džings”. Prema njezinim riječima u cijelom timu jedino je on bio uspješniji od nje sa 67 pogodaka. Kao kćerska sarajevskog policajca još od malih nogu je pokazala simpatije prema naoružanju, a gađanje iz ličnog naoružanja je postao njezin hobi. “Prije rata sam gađala papirne mete koje su se nalazile na mirnom mjestu, a sada na bučnom mjestu gađam žive mete. Nije lahko povući okidač”.
U decembru 1992. godine ranjena je u sarajevskom naselju Otes. Neprijateljski snajper ju je pogodio u lijevi kuk. Metak je prošao pored njezine kičme i izašao kroz stomak, ali je promašio bubrege i slezenu. “U tom trenutku nisam razmišljala o smrti, ali jesam o tome da mi je kičma stradala jer nisam mogla da hodam. Uplašila sam se da će moji saborci doći po mene jer bi i sami mogli stradati”. Ipak, saborci su došli po nju i uspješno je izvukli. Poslije njezinog ranjavanja javnost je saznala za nju. Srpska strana je raspisala nagradu za njezinu likvidaciju etiketirajući je kao najtraženijeg “ratnog zločinca i izdajnika srpskog naroda”, odmah poslije Dragana Vikića i Mustafe Hajrulahovića. Šaleći se sa takvim statusom izjavila je da “joj iznad glave visi puno novca i da je onaj ko je pucao u nju propustio priliku da stekne veliko bogatstvo”. Prema određenim podacima poslije teškog ranjavanja je počela raditi kancelarijske poslove, često posjećujući svoje kolege na frontu.
Post a Comment