ŠOKANTNO SVJEDOČENJE PREŽIVJELOG SREBRENIČANA: ZLOČINCI SU BILI MOJI ŠKOLSKI JARANI

Mirsad Malić je imao 18 godina dok se skrivao po srebreničkim šumama kako bi se spasio. Nedugo nakon završetka rata shvatio je da su zločine činile njegove školske kolege koji su i danas na slobodi i koji su, kako priča Mirsad Malić za Radio Slobodna Evropa (RSE), nakon što je razgovarao s njima, više pokazali ponos za ono što su napravili nego kajanje. Kaže da je danima pokušavao doći do slobodne teritorije. Bježao je gol, bos, gladan i žedan. “Oni su vidjeli kako smo mi obučeni i onda su ubacivali svoje ljude sa rancima na leđima u kolonu. Oni onda na jednom dijelu presjeku kolonu i ona dio kolone što je ostao iza njega vodi gdje on hoće. Jer mnogi ljudi nisu znali put. Ja sam imao sreću što sam živio tu blizu pa sam poznavao put do Udrča”, kaže. Osam dana živio je od samo kašičica šećera i vode. “U toku maršute sreo sam brata koji je ležao na livadi. Bio je iznemogao i nije mogao dalje. On mi je rekao da ima u ruksaku nekoliko kašika šećera i dao mi i rekao da idem dalje da bilo ko od nas pređe, tako da sam rođenog brata ostavio takvog iznemoglog. Ali, na sreću, i on se na kraju uspio spasiti. Svaki taj dio puta je natopljen krvlju”, prisjeća se Mirsad Malić. Trideset pet žrtava čeka vječiti smiraj Uvijek smo nailazili pored nekog ko je ranjen, a morali smo ići dalje, dodaje Malić. “Nismo imali priliku pomoći. Ni sami sebi više nismo znali kako da pomognemo. Osjećaji su takvi kao da se sada dešava. Kako silazim u Potočare, sve mi je teže, a nadao sam se da će s vremenom biti lakše”, kaže Mirsad Malić, čiji je otac izdvojen iz kolone u jednoj od zasjeda koje su Srebreničane pratile gotovo svaki dan dok su bježali. Priča da se njegov otac našao u jednoj takvoj grupi. “Sveli su ih (grupu) u Sandiće gdje su ih maltretirali i tukli. Neke su odmah tu poubijali. Neke su odveli na kamione u Bratunac i tu su spavali pod ceradama. Kasnije su ih odveli u Grbavce u školu. Tu ih isto tukli i ubijali. Odatle su ove koji su preostali, odveli na branu i pobili. Tu je bio i jedan moj rođak koji je uspio preživjeti, Nedžad Avdić, koji je imao tada 16 godina. On mi je rekao da su ležali na travi i da je tu vidio mog oca. Kada su im rekli da okrenu glave prema zemlji, više ga nije vidio. Tu smo oca i pronašli 2007. godine u masovnoj grobnici”, riječi su Malića. Srebrenica kao čin herojstva Mirsad Malić ističe da se suočio sa onima koji su ih protjerali i činili zločine. “Srećem se sa njima i lično ih znam. To su moji školski jarani. Znam šta su radili, ali – šta to nama znači? Ja sam pričao s nekoliko njih. Pitao sam ih zašto im je to trebalo, šta su dobili od svega toga. Oni meni pričaju da su njih tjerali da to rade. Jedan moj školski jaran mi kaže: ‘Vjeruj Mirso da je meni bilo teže krenuti nazad nego na vas naprijed’. Navodno su doveli neke nepoznate ljude koji su ih tjerali da to rade. Koliko je to tačno, ne znam”, kaže. Navodi i da mnogi znaju gdje su masovne grobnice, ali neće da otkriju. “Kada me vidio, školski jaran pričao mi je da je, kada je bio na Ravnom Buljimu i vratio se kući, zatekao mamu kako plače. Kada ju je pitao zašto plače, ona mu je rekla da su protjerali 12 momaka, gole i bose u Miliće. Rekla mu je: ‘Bio je jedan tvoj školski jaran i pitao je za tebe’. On je mislio da sam to ja. Međutim, ja sam mu ja rekao koja je to osoba iz mog sela koja je bila zajedno sa nama u razredu. Majka tog Kemala je za nekoliko dana došla i raspitivala se gdje bi mu mogla naći makar kosti, a on je začepio ustao kao da mi nikada ništa nije rekao”, priča. Malić kaže da je nakon ovog razgovora sa školskim kolegama zaključio da je Srebrenica za njih čin herojstva. “Oni se ponose na to što su radili. Oni su to svjesno činili i ne može mi niko reći da su nesvjesno to radili. I šta da čovjek onda misli? Ne mogu da vjerujem da su oni svoje ljude ubijedili da smo mi bili agresori, a oni branili svoju zemlju. Mi smo u svemu tome nemoćni”, ukazuje sagovornik RSE. Mirsad Malić se nikada nije vratio u Srebrenicu, ali svake godine odlazi na Marš mira i u Potočare. Obilazi i svoje rodno mjesto, Novu Kasabu, koja se, kako kaže, mnogo promijenila. Mnogi Srebreničani koji su preživjeli genocid i uspjeli pobjeći sve manje žele govoriti o tim strašnim zločinima, jer takva sjećanja sve teže podnose. IZVOR: klix.ba