“O pokolju u Kulen Vakufu nad 2.000 muslimana se šutjelo, jer su neki od odgovornih otišli u partizane”

Max Bergholz (46) kanadski je povjesničar i profesor, autor knjige “Nasilje kao generativna istina” koju je nedavno objavio sarajevski izdavač “Buybook”. Bernoholz se u svojoj nagrađivanoj knjizi bavi stravičnim masakrom u bosanskom naselju Kulen Vakuf tokom dva sepmbarska dana 1941. godine kada je ubijeno više od dvije hiljade pripadnika muslimanskog stanovništva od strane, kako ih on naziva “ustanika”. Bila je to osveta lokalnih Srba za zločine i pljačku koju su prehodno nad srpskim stanovništvom počinile ustaše. U intervjuu za zagrebački Jutarnji list pofesor Bergholz odgovarao je i na pitanje zašto se u bivšoj SFRJ i Bosni i Hercegovini o ovim tragičnim događajima nije govorilo i pisalo. “Bratstvo i jedinstvo nije bilo iskreno nakon Drugog svjetskog rata, ali je atmosfera bila takva da su se morali tako ponašati. Postojala je jedna vrsta nasilja jer su se u isti kraj vratili i oni koji su počinili nasilje i oni koji su ga preživjeli. Jedan čovjek je svaki dan tokom 20 godina na željeznici radio sa čovjekom koji mu je ubio oca. Drugom se dogodio da mu se pokvari sat, i kada je otišao kod urara shvatio je da ovaj nosi na ruci sat njegova sina kojega su ubili i bacili u jamu u Martin Brodu. Žene su se susretale sa drugim ženama koje su ih pokušale ubiti na tržnici , tokom sajmenog dana. Svi su bili naučeni šutjeti. To su bile dvije realnosti”, kaže profesor Bergholz. On govori o još jednom važnom razlogu zbog kojeg se o događajima u Kulen Vakufu sa počeka Drugog svjetskog rata: “Neki koji su počinili masakr otišli su u partizane i o njihovim se zločnima nije moglo govoriti. Našao sam dokument u fondu saveza komunista sa nekog sastanka na kojem su kritizirali Muslimane u Kulen Vakufu jer su oni protestirali zašto nema spomenika njihovim žrtvama. Bili su proglašeni šovinistima jer su tražili spomenik za svoje žrtve. Svi su znali, ali zbog političke situacije nisu mogli govoriti o tome. To je isto jedna vrsta nasilja, jer su jedni mogli govoriti o svojim žrtvama, a drugi nisu. Postojala je disciplina koja je odeđivala ponašanje. General Nikola Karanović je bio među (srpskim) ustanicima, neki kažu da je bio i sudionik. U svakom slučaju je bio odgovoran jer je zapovijedao tim ustanicima. Prvi spomenik je tamo partizanima bio podignut 1981.godine. Nikola Karanović je držao govor okupljenim ljudima, a ispred njega su bili oni koji su preživjeli masakr. Niko nije govorio o tome to godine. Takva je bila situacija.”

 Deetniziciranje sjećanja

 Studija Maxa Bergholza počinje dokumentom iz 1983. godine, u kojem stoji kako organizacija boraca Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini (SUBNOR) izdaje povjerljivu direktivu svim svojim općinskim odborima. Direktivom se traži da se osiguraju odgovori na tri pitanja: Koliko je “žrtava fašističkog terora” ubijeno u svakoj od općina? Koje su nacionalnosti bile žrtve? Jesu li sva mjesta ubistava označena spomen-obilježjima? Tri godine kasnije, više od četrdeset godina nakon završetka rata, zadatak je bio završen. Od ukupno 1.014 mjesta koja su identificirana kao mjesta masovnih pogubljenja civila, ustanovljeno je da je svega jedna trećina označena spomen-obilježjima. U velikom broju slučajeva bilo je teško, katkad nemoguće, odrediti nacionalnost žrtve. Ipak, unatoč nepotpunosti podataka, jedan trend bio je očigledan: mjesta na kojima su ubijeni muslimani civili imala su najmanje spomenika. U nekim područjima, kao što su Bosanska krajina, Hercegovina i istočna Bosna, gotovo svako mjesto ostalo je neoznačeno. “Više od četrdeset godina nakon rata”, stajalo je u izvještaju SUBNOR‑a, “ljudi još uvijek šute o žrtvama muslimanske nacionalnosti.” Kako je obrazloženo u izvještaju, razlozi su bili nedostatak političke volje. “Još uvijek nemamo političke hrabrosti da ljudima kažemo istinu. Vrijeme je da se ljudima kaže da smo u prvim danima rata izgubili desetine hiljada muslimana.” Bergholz se pita kako je bila moguća javna šutnja o ovim žrtvama rata u zemlji čije je komunističko vodstvo bilo eksplicitno opredijeljeno promoviranju jednakosti svih nacionalnosti. Većina studija inozemnih istraživača smatra da je komunistički režim težio “deetniciziranju’’ sjećanja na svako međuetničko nasilje u Drugom svjetskom ratu. Nasuprot inostranoj literaturi, bošnjački znanstvenici, kao i nekolicina istraživača iz regije, potvrdili su rezultate izvještaja SUBNOR-a iz 1986. godine u brojnim studijama objavljenim nakon 1990. godine. Neki su čak tvrdili da je sveukupno nepostojanje spomenika pod komunističkim režimom na mjestima na kojima su ubijene muslimanske civilne žrtve namjerna vladina politika diskriminiranja. Holandski antropolog Ger Duijzings sugerirao je da je nepostojanje spomenika za muslimanske civilne žrtve rata rezultat shvatanja da su se oni tokom rata nalazili “na pogrešnoj strani”. Ipak, uzevši u obzir da ogromna većina ovih žrtava tokom rata nije bila ni na čijoj strani, teško je shvatiti otkuda su proizišla ovakva shvatanja. Izvještaji SUBNOR-a spominju Kulen-Vakuf u nekoliko slučajeva i napominju da je dvije hiljade muslimanskih civila tu ubijeno početkom septembra 1941. godine. Ipak, do sredine osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ne samo da nije izgrađeno nijedno spomen-obilježje u znak sjećanja na ove žrtve već nijedna od tih žrtava nije bila priznata kao “žrtva fašističkog terora”. Bergholz svoju studiju počinje rekonstrukcijom masovnih ubistava, pokušava dokazati kako je partizanski pokret otpora naposljetku primio u svoje redove veliki broj srpskih ustanika koji su ranije u ratu sudjelovali u masovnim pogubljenjima muslimanskih civila, te traga za pojašnjenjem kako je došlo do stvaranja javne šutnje o muslimanskim civilnim žrtvama rata. Njegov je glavni argument da je preobrazba mnogih izvršilaca ubistava u partizane stvorila poslijeratni kontekst u kojem su se vlasti, kako bi izbjegle impliciranje partizana kao ratnih zločinaca, i preživjeli muslimani, iz straha od odmazde i želje da krenu dalje, usuglasili da šute o masakrima.

 Kultura šutnje

 Šutnja je, po Bergholzu, bila svjesni odabir ljudi da ne govore o pokoljima. Kultura šutnje stvorena je na nekoliko načina. Prvi je postao očigledan odmah nakon rata, kad su se muslimanske izbjeglice počele vraćati u Ljutočku dolinu. Lokalne vlasti su im očito zabranile ekshumiranje i pokopavanje posmrtnih ostataka njihovih srodnika i komšija koje su srpski ustanici pobili. Iako ne postoje specifične direktive u arhivama koje bi pokazale da je ovo bila službena politika vlade, muslimani s ovog područja svjedoče da je traganje za tijelima bilo eksplicitno zabranjeno. Pitanje posmrtnih ostataka muslimana bilo je politički osjetljivo pitanje za lokalne vlasti. Mnogi od onih koji su izvršili ubistva, kao i njihovi zapovjednici, koji su ili sudjelovali ili se protivili ubistvima, ali su svejedno bili na pozicijama vlasti kad su masakri izvršeni, postali su tokom rata partizani. Nakon rata, mnogi od ovih pojedinaca zauzeli su pozicije u poslijeratnim tijelima lokalne vlasti. Naprimjer, 1952. godine bila je osnovana Općina Kulen-Vakuf i njen predsjednik bio je nekadašnji ustanik i partizan po imenu Jovo Reljić iz Martinbroda. On je, po svoj prilici, bio prisutan i možda čak osobno sudjelovao u odlučivanju o tome ko će od muškaraca i mladića među muslimanima biti pogubljen na Golubnjači. Drugi element u stvaranju šutnje bio je da poslije rata nije provedena niti jedna istraga o ubistvima, te stoga nikada nisu održani sudski procesi protiv onih koji su bili odgovorni. Tokom 1945. i 1946. godine Okružna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača naredila je obavljanje opsežne istrage o zločinima koje su Hrvati i muslimani ustaše počinili protiv Srba, međutim, nikada nije provedena slična istraga o masovnim ubistvima muslimana. Ogromna većina srpskih ustanika, sudionika u masovnim ubistvima, tokom rata je prešla u partizane. Iako je bio veliki broj onih koji su dali sve od sebe da zaštite muslimane od osvetoljubivih ustanika i seljaka, drugi su bili direktno ili indirektno odgovorni za masakre. Mnogi od tih pojedinaca, poput Radeta Medića Pitara iz Martinbroda, koji su, po svemu sudeći, silovali i ubijali muslimanske žene u kukuruzištima u Kulen-Vakufu prije nego im ubiju djecu, postali su članovi Partije, tokom rata ili u godinama neposredno poslije rata. Nerijetko su zauzimali mjesta u lokalnim vlastima, a neki su dospjeli do visokih položaja u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Istraživanje pokolja muslimana Ljutočke doline značilo bi istraživanje ratnih zločina koje su počinile osobe koje su sada popunjavale mjesta u lokalnoj vlasti i vojnim vlastima u regiji. Za Okružnu komisiju provođenje takve istrage bilo je politički neizvodljivo. Rezultat ove odluke bio je da preživjeli iz masakra u poslijeratnim godinama nisu imali izbora nego da podnose svakodnevne susrete s velikim brojem zločinaca. U nekim su slučajevima stalno nailazili na osobe koje su doslovce pokušale ubiti njih ili članove njihovih obitelji. Ovi su susreti katkad rezultirali kratkim i nadrealnim verbalnim razmjenama između preživjelog i izvršioca masakra. Jedna se muslimanka sjeća kako je Srbin po imenu Nikola došao u njenu kuću nedugo poslije rata. Kao službenik u lokalnoj vlasti, bio je odgovoran za provođenje popisa o broju stanovništva koje je živjelo na tom području. Odmah ga je prepoznala kao jednog od Srba koji su ubili nekoliko članova njene obitelji. Na njezinim je vratima on postavio službeno pitanje: “Koliko ljudi živi u ovoj kući?” Ona je odgovorila: “Ti bi to trebao znati. Ti si ih poklao!”

 Naglašavanje bratstva i jednistva

 Katkad bi muslimani viđali osobne stvari koje su prije rata pripadale njima ili nekom od članova njihovih obitelji, sada u posjedu Srba, što je ukazivalo na to da su ti Srbi bili sudionici u ubistvima ili pljački kuća i tijela ubijenih. Ono što je bilo neobično u većini ovih susreta između preživjelih i izvršilaca jeste da su se ti susreti odvijali u tišini. Vidjeti kako se ti pojedinci ne samo slobodno šeću već u velikom broju slučajeva zauzimaju pozicije od političkog značaja govorilo je samo po sebi kako odgovorni za masakre nikada neće biti smatrani odgovornim. Ovi pojedinci, temeljem svoje pozicije vlasti i statusa nekadašnjih partizana, zauzimali su mjesto u poslijeratnom društvu koje ih je u biti izoliralo od bilo kakve vrste kazne za ratne zločine koje su počinili. Ovo je muslimanima Ljutočke doline dalo na znanje da govoriti o masakrima nije dolazilo u obzir jer je bilo potencijalno opasno, budući da su izvršioci zločina imali moć da kazne one koji bi doveli u pitanje njihov autoritet. Odsustvo bilo kakve istrage o masakrima iz septembra 1941. godine i stalni susreti između nekažnjenih izvršilaca i obično šutljivih preživjelih bili su, stoga, ključni aspekt u stvaranju javne šutnje koja se stvarala poslije rata. Većina preživjelih bila je toliko traumatizirana onim što je vidjela i podnijela tokom masakra da je bila riješena da nikada ne govori o onome što se desilo. Element koji je doprinio formiranju šutnje također može biti pronađen među preživjelima masakra, kao i među njihovom djecom. Mali, ali rastući broj muslimana u regiji Kulen-Vakufa koji su pristupili Komunističkoj partiji u godinama poslije rata, od kojih je većina izgubila srodnike i komšije u masovnim ubistvima, općenito se snažno protivio javnom govorenju o užasnim događajima iz septembra 1941. godine. Većina ih je bila intenzivno fokusirana na ponovnu izgradnju Ljutočke doline nakon godina ratnog razaranja i osjećali su da “diranje stvari iz prošlosti’’ ne može doprinijeti ni na kakav način ogromnom zadatku materijalne rekonstrukcije. Čini se da je postojao stvarni strah šta će se desiti ukoliko se o pitanju masakra počne otvoreno govoriti ili ukoliko se pokrene neka vrsta istrage o izvršenim ubistvima. Doima se kako je većina muslimana u Ljutočkoj dolini smatrala da je govoriti javno o masakrima potencijalno opasna aktivnost, budući da su mnogi Srbi, odgovorni za ubistva, još uvijek živjeli u selima koja su okruživala dolinu. Govoriti o masakrima, vjerovali su, ili posjećivati mjesta na kojima su se ubistva desila, kao što je jama Golubnjača, smještena u blizini srpskog sela Martinbrod, bilo bi veoma provokativno. Postojao je strah da bi takve aktivnosti imale destabilizirajući efekt na nacionalne odnose u regiji. Za ove muslimane, naglašavanje “bratstva i jedinstva’’ Srba i muslimana, a ne isticanje ubistava koja su Srbi izvršili nad muslimanima, bilo je ono što se moralo učiniti.