Slijepi šejh koji je preselio na sedždi

Šejh Abdulhamid Kišk je bio vjerovatno najveći hatib našeg doba koji je svojim glasom emotivno potresao arapski svijet. Zbog velikog broja hutbi, ali i snažnog utjecaja koje su njegove hutbe imale, prozvan je imenom farisu el-menabir, vitez minbera. Gilles Kepel, poznati francuski politolog i arabista, specijaliziran za savremeni Bliski istok i muslimane Zapada, nazvao je Kiška ‘senzacijom savremenog egipatskog islama… koji je narodnom, jednostavnom elokvencijom postigao znatan uspjeh’. Jedan saudijski list ga je nazvao ‘zvijezdom među hatibima’, dok ga je Richard T. Antoun, američki antropolog specijaliziran za islamske i bliskoistočne studije, nazvao ‘popularnim, jako kritički nastrojenim slobodnim egipatskim alimom koji se ne ulaguje vlastima’. Rođen je 1933. godine i odrastao je u Aleksandriji, Egipat. Još kao dječak se razbolio od čega je kasnije i oslijepio. Kao desetogodišnjak je postao hafiz Kur’ana, a kao vrlo mlad je primljen i na El-Azhar univerzitet. Nakon što je diplomirao postao je imam lokalne kairske džamije ‘Ajn el-Hajjat i ubrzo je postao jako popularan svog svojih vatrenih hutbi. Imao je jedinstven stil koji je prisutne dovodio i do plača i smijeha u istom predavanju. On je također hrabro pozivao na okončanje zuluma socijalističkih režima i zuluma velikog broja arapskih diktatora. Javno je osuđivao njihov stav po pitanju Izraela i javno je govorio protiv promiskuiteta, muzike i uspona sekularizma. Njegove hutbe su privlačile na desetine hiljada vjernika te je uskoro džamija u kojoj je bio imam morala biti proširena kako bi primila sve zainteresovane. Opisujući njegovu popularnost Kepel navodi: “Bilo je nemoguće šetati ulicama Kaira a da ne čujete njegov gromoglasni glas. Uđite u taksi i vidjet ćete kako vozač sluša jednu od hutbi šejh Kiškova snimljenih na kaseti. Zaustavite se da kupite sok na uličnom čošku, a vaše uho bit će bombardirano hutbom koju je šejh Kišk održao prošlog petka…. Vratite se u svoj stan i čuti ćete njegov glas kako uči kur’anske ajete- vratar, koji iz dana u dan sjedi na klupi, sluša Kiška’. Kišk je svoje hutbe držao na tečnom klasičnom arapskom jeziku, ali posljednjih desetak minuta bi se prebacio na kairski dijalekt, svakodnevni kolokvijalan govor, nastojeći da približi svojoj publici i iznese suštinu hutbe koju će lahko shvatiti. Nakon džuma-namaza provodio bi vrijeme objašnjavajući na egipatskom dijalektu sadržaj hutbe ili da bi ponudio vjernicima dodatne informacije. On je čak izjavio da bi ‘hutba trebala biti iznesena na takav način da publika ima od nje koristi, a ne da se drži teškim riječima ili terminologijama’. “Svrha hutbe je da pozove narod na Pravi put i zabrani nepristojnosti. Također se koristi kao protuotrov društvenim bolestima, kako bi se održao zakon i red u islamskom okruženju”, kazao je šejh Kišk. Često je u svojim hutbama govorio o Omeru, r.a., zbog čega su ga sigurnosne službe u više navrata upozorile. Obično je upoređivao vladavinu Omera, r.a., sa vladavinom većine muslimanskih zemalja. On je govorio kako je Omer, r.a., vodio brigu i o najmanjim životinjama, dok vlade muslimanskih zemalja ne poštuju ni osnovna ljudska prava. U svojoj hutbi također je kritikovao egipatsko ministarstvo obrazovanja što vjeronauka nije obavezna na svim nivoima. On je povukao paralelu između Izraela i Egipta navodeći da je Izrael uveo obavezno učenje o judaizmu na svim nivoima. Drugom prilikom, kazao je da pozicija rektora prestižnog El-Azhar univerziteta treba biti nezavisna od vlade. On je pozvao na osnivanje vijeća uleme koje bi nadziralo izbor rektora te tako bilo nezavisno od države. Kiškov utjecaj je osjetio i izvan Egipta, a on je očito bio svjestan toga. Tokom jedne hutbe šejh Kišk je spomenuo tadašnjeg libijskog predsjednika Muamera Gadafija što je dovelo do antivladinih demonstracija u Tripoliju. U jednoj hutbi, Kišk je kazao kako je Gadafi tražio od egipatske vlade da prebaci tijelo predsjednika Džemala Abdunnasira u Tripoli gdje bi se od njegovog groba napravila turistička atrakcija koja bi se mogla upoređivati sa mezarom Poslanika, s.a.v.s. On je zatim kazao kako će Gadafijevo pozivanje na Poslanika, s.a.v.s., biti izvor njegove žalosti, da će biti sramotno zbačen sa svog položaja a da će njegovo tijelo biti sahranjeno na nepoznatoj destinaciji. On je također optužio bivše predsjednike Džafara Nimeirija, Sudan, i Hafiza el-Assada, Sirija, da više vole sekularizam od islamskog sistema vladavine. Štoviše, u jasnom povezivanju arapskih zemalja bogatih naftom, šejh Kišk je kazao da kad bi države koje proizvode naftu plaćale svoj zekat na njegovu proizvodnju, bilo bi teško pronaći muslimana koji bi prosio za svoju opskrbu. Kišk je čvrsto vjerovao da bi plaćanje zekata od proizvodnje nafte bilo dovoljno da riješi mnoge probleme unutar muslimanskih zemalja. On tvrdi: “Zekat na naftu je petina njene proizvodnje. Postoji zemlja koja dnevno proizvede deset miliona barela nafte. Zekat na to je dva miliona barela na godinu dana. Ako bi se dva miliona barela podijelila siromašnim muslimanima, kunem se Allahom, da među muslimanima ne bi bilo gladnih”. Kako se njegova popularnost povećavala tako je i egipatska vlada postala oprezna. Pod režimom predsjednika Džemala Abdunnasira (1952-1970.) šejh Kišk je došao u sukob sa vlastima po nekoliko pitanja. Naprimjer, odbio je izdati fetvu kojom 1966. godine odobrava smrtnu kaznu Sejjidu Kutbu, i odbio je da potvrdi da je arapski socijalizam kompatibilan sa islamom. Takvim stavovima je postao disident, pa je jedno vrijeme proveo u zatvoru. Pod režimom Envera Sadata (1970- 1981.), Kiškove hutbe su postale nevjerovatno popularne. I dalje je oštro kritikovao ponašanje koje je smatrao odstupanjem od načela islama. Međutim, Sadatov režim je bio malo tolerantniji na takve kritike, budući da im je bila potrebna podrška islamskog pokreta u borbi protiv ‘komunizma i ateizma’. Međutim, šejh Kišk se za razliku od šejha Eš-Ša’ravija, nije pojavljivao na državnoj televiziji niti je objavljivao svoje tekstove u državnim printanim medijima. Godine 1981. je još jednom uhapšen od režima Envera Sadata, ali je oslobođen nakon što je na vlast došao Husni Mubarak. Međutim, oslobođen je pod uvjetom da se odrekne držanja javnih hutbi. Od tada je proveo svoj život pišući knjige sve do smrti 6. decembra 1996. godine. U posljednjem satu svog života, prije nego što je izašao na džuma-namaz, kod kuće je klanjao dva rekata, međutim sa posljednje sedžde nije ustao. Preselio je na sedždi. Šejh Kišk je preselio na način na koji uvijek od Allaha, s.v.t., i tražio da uzme njegovu dušu: Allahu moj, dopusti mi da preselim kao imam, i proživi me dok ustajem sa sedžde Tebi, Gospodaru svjetova. IslamBosna.ba