MAMA, NAMAŽI MI KRIŠKU: SJEĆATE LI SE DJETINJSTVA KAD SMO IMALI TAKO MALO, A BILI TAKO SRETNI

Igrali smo gume, ‘trokutova’, žmurke, ‘Između dvije vatre’, ‘Sandokana’, vozili rošule, preskakali štrik, pravili ‘žabice’, vrtili hulahop i crtali ‘školice’ na velikom odmoru, igrali se sa plastičnim pištoljima, bebama ‘ćelama'… Puštali su nas napolje da se igramo pod jednim uslovom – da se vratimo na ručak ili večeru… Ili kada padne mrak. Često bismo umjesto ručka kao ‘obaveze’ tražili da nam namažu krišku koju bismo pojeli rukama prljavim od prašine, ali to nikome nije smetalo. Vozili smo rošule, igrali gume i klikera… Igrali smo se po dvorištima, na ulici, provodili sate u prirodi, a ne pred kompjuterom. Padali smo, ranjavali se, lomili kosti, gubili zube, ali nikad nije bilo tužbi za ove incidente. Niko nije bio kriv… Samo mi, pa bismo znali fasovati i batine zbog toga, iako možda i nismo krivi… Na biciklu ili pješke išli smo kod prijatelja, zvonili na vrata ili bismo jednostavno ulazili nenajavljeni. Kućna vrata se nisu zaključavala, pa bismo se čak i noću vraćali kući bez strepnje Skupljali smo značke, salvete, sličice iz žvakaćih guma i Životinjskog carstva, igračke iz Kinder jaja, Pez bombonice, omote od čokoladica, razmjenjujući sa prijateljima duple za one koji su nam nedostajali. Djeca su se vozila u autu bez sigurnosnih pojaseva i airbagova; naše ljuljačke su bile obojene sjajnim bojama na bazi olova i niko nije bio zabrinut zbog toga. Nisu postojali sigurnosni čepovi na bočicama lijekova, niti brave na ladicama ili vratima… Kada smo vozili bicikle, nismo imali ni kacigu, ni štitnike za laktove ili koljena. Pila se voda sa česme u dvorištu ili gdje bismo je našli – nisu postojale flaše s vodom za piće. Satima smo izrađivali autiće od kutija, daski i cijevi, a oni sretniji koji su imali prijatelja s biciklom, uhvatili bi se pozadi da ih vuče na vrh uzbrdice… gdje bismo se sjetili da nemamo kočnice! Nakon nekoliko padova, našli bismo rješenje problema – zaustavljali bismo se udarom u drvo ili zemlju. E, da! U to vrijeme nije bilo puno saobraćaja. Jelo se sve što se stiglo… Pili smo zašećerene sokove, ali nismo imali problema sa težinom jer smo provodili dane trčeći i igrajući se… Jednu Coca Colu dijelili smo svi (kada smo imali para da je kupimo i to je bila staklena flaša od litra)… Pili smo svi iz iste flaše i niko nije zbog toga umro. Nismo imali mobitele, a pisma su se slala poštom… Upoznavali bismo se lično, a ne virtuelno. Nismo imali mobitele, iPhone uređaje, play statione, mp3-e, Nintendo 64, xbox-ove, video igrice, mnoštvo kanala na kablovskoj, kućno kino, “chat-sobe”, digitalne fotoaparate, Internet, MSN i Facebook… Pisma i razglednice su se slale poštom, a fotografisanje je bilo poseban događaj. Tog dana su se oblačile najljepše haljine i nove sandale, a onda se čekalo po dvije sedmice da slike budu gotove. Ljepota je bila u neizvjesnosti, u iščekivanju. Savremena ‘delete’ opcija omogućila nam je da proberemo osmijeh na fotografiji, a ‘recycle bin’ je tu da proždere sve ono što nije oku dopadljivo. Imali smo umjesto toga prave prijatelje! Neki nisu bili dobri u školi, morali su jednostavno da ponavljaju razred ako nisu učili. Niko nije išao kod psihologa niti pedagoga. Ponavljala se godina i svakom se davala druga prilika. Imali smo slobodu uspjeha i neuspjeha, odgovornost… I naučili smo da biramo. Imali smo tako ‘malo’, ali bili smo tako sretni! I kao u školi, tako i u životu – nije sve svima podjednako teško ili lako. Nekome bolje ide matematika, a neko se i sa prostim računanem bori. Neko je talentovan za jezike, dok drugi jedva poznaje i maternji. Svako igra sa kartama koje su mu dodjeljene. Genetika, materijalni status, porijeklo i mnogo drugih faktora određuje naš put. To su samo okolnosti. One bacaju kamenje na naš životni put, ili uklanjaju prepreke. Na njih ne možemo da utičemo. Međutim, ono šta u takvim okolnostima radimo od svog života je u potpunosti stvar naše odluke i moći da izaberemo da li ćemo igrati ulogu žrtve ili borca. Uopšte nije slučajno što su najdivniji ljudi koje poznajemo upravo oni koji su u životu pretrpjeli mnoge poraze i gubitke, upoznali patnju i ipak pronašli put iz svega toga.Te osobe su kroz sopstveni bol stekle osjećaj za tuđe muke, naučile su da razumiju i cijene borbu drugih ljudi, stekle su moć empatije, nežnosti, razvile su brižnost i ljubav za druge. Ljepota njihove ličnosti nije nešto što im je tek tako dato po rođenju. Oni su je stekli prolazeći kroz pakao. Dobri ljudi se nisu dobri rodili. Oni su sami sebe načinili takvima – birajući da ne budu žrtve, ne predajući se. Dobri ljudi unose svijetlost u naš život zato što su uspjeli da pronađu put iz tame Život ih nije mazio. Rođeni su u mračnim vremenima i živjeli pod teškim uslovima, ali su uvek nalazili način da svoju tmurnu svakodnevicu osvijetle izvlačenjem onog najboljeg iz sebe i okolnosti. To nisu ljudi rođeni pod srećnom zvijezdom. Oni su svoju sreću sami morali da stvore, dok im je život na svakom ćošku podmetao nogu. Neki su živjeli u siromaštvu, drugi su rano ostali sami na ovom svetu, bez svojih najmilijih, treći su trpjeli zlostavljanje u porodici, ili su odrastali u krajnje negativnom okruženju. Šta god da je slučaj, svima njima je zajedničko da su to sve preživjeli i iz svega izašli kao osobe koje bi svako poželio u svom društvu – pune topline, ljubavi, mudrosti, osobe koje zrače svjetlošću i srećom Oni su morali da rade za sve ono što su ostali dobijali na gotovo i da se bore za privilegiju da žive kao sav normalan svet. Prekaljeni tim iskustvom zasjali su kao dijamant. Oni najjače vole, jer su najviše patili Oni najbolje znaju kako je to kada te voljena osoba povredi. Zato su i pažljivi prema tuđim srcima. Samo onaj kome je srce bilo slomljeno zna u potpunosti da ceni ljubav koju mu neko poklanja. On nikada ne može da poželi, ni da počini nekome tu bol koju je sam doživio. Dobri ljudi na prepreke gledaju kao na prilike za razvoj Oni ne dozvoljavaju da ih u teškim okolnostima pesimizam ophrva, jer znaju dobro da od toga nema nikakve koristi. Oni su naučili da razmišljaju pozitivno kada je najteže. Sve što nas vuče na dno može da se sagleda kao prilika da se usavršimo, svaka prepreka na putu tako može postati stepenik koji nas približava cilju. Njihova blagost je rođena u bolu Njih su u djetinjstvu zadirkivali zbog pjegica, debljine, cvikera, bubuljica, klempavih ušiju… Fizički nedostaci su ih doveli u nemilost okoline. Možda su zbog takvih gluposti i sitnica ostajali uskraćeni za blagodeti prijateljstva, ljubavi i topline od same mladosti. Ali oni su sve to preživjeli i ostavili daleko iza sebe. Njihova dobrota se izrodila iz surovosti koju su iskusili na sopstvenoj koži. Zato su oni prema drugima blagi i nježni. Oni znaju da upute lijepu reč onome kome je najpotrebnija i pruže podršku i ohrabrenje. Oni znaju kako izgleda biti povrijeđen i ponižen. Zato ne dozvoljavaju da se iko njima blizak tako osjeća. Oni to ne žele ni najgorem neprijatelju. Oni su preživjeli buru i sada pomažu drugima da ne potonu U buri života oni su čvrsto riješili da prežive. Odlučili su da će biti jači od svih neprilika u koje ih život baca. Oni znaju da mogu preživjeti sve, jer su već preživjeli mnogo toga. Svaki njihov ožiljak im je podsjetnik da svaka rana može da zacijeli. Posle svakog pada, ponosno ustaju na noge. Oni uporno prte svoj put iako im vjetar puše u lice. Ne odustaju nikada. U životnoj trci svako obično gleda samo sebe. Ali oni koji poznaju lice patnje, vode računa o svojim bližnjima, o svojim sapatnicima i onima koji možda biju slične bitke. Od njih ćete čuti reči ohrabrenja kada počnete da se spotičete. Oni će vam pružati ruke, kada vas tako malo dijeli od cilja, a snaga vam ponestane. biscani.net