Hfz. Behija Spahić: Moj put do časnog zvanja hafize Kur'ana

Priča svakog hafiza o njegovom putu hifza je jedinstvena i rekla bih u svakoj leži svojevrsni podstrek i dodatna snaga za one koji su još na tom putu i bore se da stignu do cilja. Moj put hifza počinje mojim dolaskom i upisom u medresu. Naime, iako imam oca koji važi za jednog od najuspješnijih hafiza na polju podučavanja hifzu, ipak nikad prije nisam imala svijest o istinskoj vrijednosti hifza, niti sam imala neku posebnu želju da ga počnem učiti. U mom donošenju odluke, ključan je bio moj otac koji me do tad nije ni nagovarao, ni pokušao stimulisati materijalno na učenje hifza za razliku od mog brata, koji je učestvujući po mektepskim takmičenjima u učenju Kur'ana dao ocu do znanja da mu je to jača strana i da najvjerovatnije ima i afinitet prems učenju hifza. Stoga je otac aktivno radio na motiviranju brata na početak učenja hifza. A ja? Ja sam stajala po strani, divila se i bratovom trudu i očevom zalaganju za taj njegov hifz, ali niti u jednom trenu nisam pomislila da bih mogla ja da počnem učiti Božiju knjigu napamet, niti da postanem hafiza jednog dana. Dolaskom u medresu, moj pogled se drastično promijenio. Primijetila sam da veliki broj i momaka i djevojaka uči ili želi da uči hifz učlanivši se u sekciju hifza koju je vodio moj otac sa drugim profesorom kiraeta. Kroz pristup djece hifzu uvidjela sam tek njegov istinski značaj. Djevojke koje su učile Kur'an na svakom odmoru i pauzi, vremenu za izlazak i odmor, u vrijeme dok su druge spavale, bilo ujutro, bilo kasno navečer, čekanje muhaffiza po hodniku i poslije namaza kako bi ih preslušao, u doba dana kada su ostali igrali neke od sportova na medresanskom poligonu ili ‘visile’ na društvenim mrežama… Kažu da slika govori više nego tekst i da djela pričaju više nego riječi, pa baš tako je i kod mene bilo. Na hifz me nisu ponukali hadisi o vrijednostima učenja hifza ili o privilegijama hafiza za koje mi je otac govorio, nego ta požrtvovavnost djece koja su hifz učila, bezuslovno i bezgranično. A bezgranična požrtvovanost se može javiti jedino iz bezgranične ljubavi prema Božijoj Knjizi. Tako da smatram da prije nego što se uopšte hifz počne učiti, osoba mora da svoj nijjet očisti, da to ne bude učenje zbog stipendije, zbog titule, novca, pohvala od ljudi, nego isključivo iz ljubavi prema Gospodaru ljudi i Njegovom govoru. To je krucijalno jer jedino je taj nijjet dovoljno snažan da tjera insana da se žrtvuje u korist hifza u svim segmentima života. Rekla bih presudni dan moje odluke da počnem učiti hifz jeste dan kada sam zajedno sa ocem i drugaricama prisustvovala hafiskoj dovi jedne djevojke iz Tešnja koja je tada bila studentica Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Ono što nas je babo upitao nakon dove bilo je: „De mi recite je li vama ova djevojka izgleda nešto natprosječno pametna?“ Odgovorile smo da izgleda kao i svaka druga djevojka, na šta je on odgovorio: “Eto vidite, da bi postao hafiz ne trebaš da budeš natprosječno inteligentan niti neki izvanredni genije. Za titulu hafiza treba rad, upornost i trud.“ Ta njegova rečenica kao da je poput sijalice zasijala u mojoj glavi i tad sam odlučila da ‘zaplovim’ u vode učenja Kur'ana napamet. Jedna od životnih priča na putu hifza a koje je mene između ostalog motivisala da dam sve od sebe kako bih privela hifz kraju jeste i priča jednog vojnika srednjih godina života a koji je hifz učio kod mog oca te postao predmet ibreta i ocu i meni ali i drugima. On je očiti primjer rada i upornosti a sve radi ogromne ljubavi prema Allahovoj knjizi. Naime, taj hafiz je oženjen čovjek u četrdesetim godinama svog života, sa troje poveće djece. Radi u vojnoj kasarni u Doboju kao major Oružanih snaga. Kao takav je odlučio da počne učiti hifz. Prije nego što će doći kod mog oca s namjerom da uči hifz kod njega, počeo je učiti hifz kod hafiza Budimlije, istaknutog tuzlanskog hafiza i alima, Nekih manjih poteškoća je imao sa tedžvidom i izgovorom harfova. Pa nije ni čudo toliko, nit je završio medresu, niti vjerski fakultet. Nakon što je ojačao svoj tedžvid, počeo je sa učenjem Časnog Kur'ana napamet. Išao je svaki dan na posao, i svaki da putovao od Doboja do Tuzle na preslušavanje (40 – 50 km). I tako godinama. Ni sama ne znam kad je pronalazio vrijeme za učenje. Vjerovatno zato što je u njegovoj kući bilo ‘zabranjeno’ ići nekome na sijelo, a Boga mi i da mu se dolazi. ‘Zabrana’ je sve dok hifz ne završi… Kaže kako je često zbog umora u povratku kući znao zaspati u autobusu i tako preći i stanicu u Doboju i doći u Zenicu, te onda ponovo kupovati kartu za Doboj. Nije lahko bilo, ali hvala Bogu skončao je svoj hifz i otišao po prvi put na komisiju, onu čuvenu u Sarajevu. Međutim, tu ga komisija vraća kući bez službeno položenog hifza. I njegov je muhaffiz tada mislio da će odustati od svega, da ga više neće tražiti, da neće više ponavljati… Jer veliko je razočarenje biti vraćen sa komisije nakon višegodišnjeg truda, znoja i neprospavanih noći. Ali hafiz već nakon par mjeseci zove muhaffiza da ga pita da ponovo uči kod njega. I muhaffiz, koji ga je kroz te godine dobro upoznao, i njegov karakter i umijeća, i svo se vrijeme divio njegovoj neiscrpnoj upornosti i marljivosti, jako se iznenadio čuvši to. Očigledno volja i snaga koju Allah može dati nekome prevazilazi sve dunjalučke poteškoće. Učio je naporno ivrijedno još nekih pola godine da bi nakon toga ponovo izašao na komisiju. Po drugi put, ali ovaj put je uspio. Nakon podne namaza, tog zadnjeg, petnaestog dana, dobio je i on poklon od Milostivog. Poklon za koji se borio i koji je zaslužio. Čitav zadnji džuz je kroz suze učio teško pronalazeći snage da riječi izgovara. Emocije su nadvladale. Priđe mu njegov najmlađi sinčić i reče mu: „Babo, ne znam što si plakao, baš si lijepo učio.“ A drugi doda: „Eto, babo, sad možemo ići na sijelo.“ Ono što bih htjela da naglasim jeste da učenje hifza ne bi smjelo da bude puko memorisanje stanica teksta. Hifz treba da svakodnevno popravlja onog ko ga uči nabolje. Osoba nikako ne smije da bude ista na početku, u sredini, na kraju i poslije naučenog hifza. Svi smo mi nesavršeni sa čitavim nizom mahana i stvari koje bi trebali popraviti kod sebe, a upravo hifz treba da bude put popravljanja sebe u odnosu prema Bogu, roditeljima, braći i sestrama, prijateljima i komšijama. Hafiz u pravom smislu te riječi treba da bude osoba koja će samom svojom pojavom da liči na ‘čuvara’ Allahovih granica, stida, edeba i lijepog govora. Hafiz niti osoba koja hifz uči sebi ne smije dopustiti tračenje vremena u trivijalne stvari, loše društvo i loša mjesta. Lijepo je da osoba koja uči hifz što više nastoji da posjećuje hafiske dove drugih momaka i djevojaka, da prisustvuje polaganju hifza pred komisijom za hifz svojih prijatelja i poznanika jer to je ono što obnavlja motiv, „puni“ baterije i čisti nijjet onoga koji hifz uči. Jednom kada hifz završi osoba koja je kroz put hifza, ne samo memorisala cijeli Kur'an, nego pretvorila sebe u osobu od koje je moguć jedino hajr, u većoj ili manjoj mjeri, onda kada se od velikog vremena provedenog u ponavljanju i učenju Kur'ana, stranice njegove utkaju u lice, osobnost i govor ososbe, onda će takav insan biti sebeb da i ljudi iz njegovog komšiluka, odjeljenja ili sredine zavole i počnu učiti Kur'an. U učenju hifza ključnu ulogu igra organizacija vremena. Organizuj sebi cijela 24h u danu, koliko ti ih je Bog dao, i ako pametno vrijeme rasporediš, imat ćeš nešto vremena i za odmor, i za porodicu i prijatelje. Osoba koja je ozbiljna u učenju hifza neće ispijati kahvu 2h niti sjediti sa drugaricama satima, niti biti po društvenim mrežama isuviše dugo. Štaviše, obzirom da su u današnje vrijeme društvene mreže opijat omladine, ukoliko je u stanju zbog školskih obaveza, najbolje bi bilo da se za vrijeme učenja hifza u potpunosti distancira od društvenih mreža. Ukoliko je osoba u stanju da sama sebe kontroliše i vrijeme koje će provesti na njima, onda u tome zla nema nego mogu da posluže kao svojevrsni odmor od učenja. Međutim, realnost je takva da rijetko ko je u stanju da kontroliše sebe po pitanju društvenih mreža gdje on ne primijetivši potroši sate ni u šta. Odlazak na komisiju, opet, zahtijeva uspostavu posebnog režima. Obzirom da je proces polaganja hifza jako fizički i psihički naporan, svaki vid sporednih aktivnosti treba se svesti na minimum. Ukoliko se hifz polaže u zimskom periodu, kako je bilo u mom slučaju, onda je potrebna i jaka imunološka zaštita u vidu meda sa orašastim plodovima, tableta za imunitet po potrebi, maslinovog ulja zbog sušenja grla i sl. Kada sve te godine i vrijeme provedene u učenju hifza posmatram sa ove tačke gledišta na kojoj sam sad, mogu reći da je proces učenja hifza lagan u poređenju sa onim periodom koji slijedi nakon polaganja komisije za hifz kada dobijaš titulu hafiza i kada nosiš odgovornost za svakog onog ko se ugleda na tebe bilo u lošem, bilo u dobrom smislu. Kada svako djelo, riječ i postupak bivaju posmatrani drukčije nego prije, i kada već trebaš da tu svoju ulogu ‘čuvara’ sprovedeš u djelo. Da Kur'an postane i ostane tvoja svakodnevnica do kraja života, uprkos raznim obavezama i tegobama koje život nosi. Biti hafiz i ostvariti najveću dunjalučku titulu u islamu je osjećaj koji se nikakvim sredstvima ne može niti opisati, niti dočarati. Treba insan da vidi suzu svoga oca i majke prolivenu od sreće na svojoj hafiskoj dovi, da vidi poglede svojih vršnjaka ispunjene divljenjem i poštovanjem i osjetiti vlastitu unutarnju sreću i zaovoljstvo koje ne sliči ničemu na kugli zemaljskoj pa da mu bar djelimično bude jasno. Molim Allaha da se bar neko okoristi ovom mojom pričom o kojoj bi se moglo pričati još 7 dana i 7 noći, i da ako Bog da iskusi slast i pobere plodove ljubavi prema jedinoj savršenoj Knjizi u svijetu. Za Hifz.ba piše: hfz. Behija Spahić www.hifz.ba