HISTORIJA KOJU NISMO UČILI: Bitka kod Banja Luke 1737. – najveća pobjeda u historiji Bosne i Bošnjaka

Nakon što je 1736. godine otpočeo rusko – osmanski rat, bečki dvor je smatrao da su stvorene odlične prilike da Porti objavi rat. Austrija je željela da na račun Osmanskog carstva proširi svoj teritorij. Na tom udaru se našao i prostor Bosne i Hercegovine. Još prije službene objave rata austrijske jedinice su se 14. jula 1737. godine okupile u široj okolici Pakraca. Pod zapovjedništvom Josipa Hildburghausena mobiliziran je 41 eskadron konjice, 13 bataljona pješadije, 12 kompanija grenadira i 6 600 hrvatskih grnaičara, uz veliku podršku topova. Sve ove jedinice su ukupno brojale 16 257 vojnika, od čega je bilo 4 345 konjanika. Narednog dana glavnina austrijske vojske je prešla Savu i gotovo bez ikakvog otpora se kretala prema Banja Luci. Ipak do prvog okršaja sa osmanskom vojskom dolazi kod sela Jurkovići, 21. jula. Osmansku vojsku je predvodio banjalučki vicekapetan Salih aga. Izenenada je napadnuta austrijska pomoćna kolona od 8 000 vojnika, što je unijelo pometnju u protivničke redove. U žestokom okršaju poginuli su i zapovjednik osmanske vojske, spomenuti Salih aga, kao i austrijske, feldmaršal Muffling. Čini se da je bitka okončana neriješenim rezultatom iako su obje strane u svojim dokumentima navele da su pobijedile. Ostatak osmanske vojske se povukao u banjalučku tvrđavu. Novi zapovjednik pomoćnih snaga austrijske vojske Goldy se 23. jula kod Banja Luke sastao sa glavninom austrijske vojske. Sljedećeg dana je podignut i logor. U naredna tri dana vršen je raspored artiljerije, tako da je na brdu Lauš postavljeno šest baterija topova, tj. glavnina artiljerijskih snaga. Pored ovog brda Austrijanci su topove psotavili na još osam drugih mjesta. 27. jula je otpočeo konačni napad na Banja Luku. Sve do 4. avgusta na Banja Luku je u prosjeku padalo po 1 800 granata. Uskoro se sam grad našao pod opsadom austrijske vojske. Branioci, čiji je zapovjednik bio Mehmed Čatić, su pružali žilav otpor i nisu se odazvali zahtjevu na predaju koji im je uputio glavnokomandujući austrijske vojske princ Hildburghausen. U međuvremenu su austrijske jedinice uspjele da zauzmu dijelove grada kod Ferhadija džamije i Male čaršije, te su na ta mjesta dovukli topove kako bi preciznije mogli granatirati grad. Stanovništvo grada se počelo povlačiti u samu tvrđavu – Kastel, što je dodatno pojačalo žestinu napada. Na žestinu je uticala spoznaja da braniocima uskoro dolazi velika vojna pomoć. Austrijska vojska je sve češće izvodila manevre oko Vrbasa, što je natjeralo branioce da izvode česte protunapade. Jedna četa od 150 branilaca je 1. avgusta izašla iz tvrđave sa namjerom da se probije kroz protivničke redova na lijevu obalu Vrbasa, ali nije uspjela. Poginulo je 36 Bošnjaka, a ostatak se vratio u tvrđavu. I brojne druge čete su u narednim danima pokušale probiti obruč ali nisu imale uspjeha. Moral branilaca je dodatno narušen saznanjem da je austrijska vojska zauzela Niš. Princ Hildburghausen je 3. avgusta poslao još jedno pismo braniocima u kojem ih poziva da se predaju. Obzirom da je pismo sadržavalo niz prijetnji, moral branilaca je porastao. Ali paša Hećimoglu – jedini nebošnjak u redovima osmanske vojske Beglerbeg Ali paša Hećimoglu se već u večernjim satima 3. avgusta nalazio u blizini Banja Luke. Toliko isčekivana pomoć braniocima Banja Luke je bila u blizini. Hećimoglu je bio svjestan da je većina osmanske vojske sa prostora Bosanskog ejaleta upućena na ruski front. Zbog toga se prvenstveno morao osloniti na formacije stacionirane u tvrđavama, te na nemobilizirane stanovnike Bosanskog ejaleta. Također, izostala je bilo kakva vojna i materijalna pomoć Porte u Istanbulu. Naredio je da se, u sva 32 kadiluka Bosanskog ejaleta, izvrši opća mobilizacija, da se komanda povjeri sposobnim ljudima, da se u što kraćem roku svi vojno sposobni ljudi okupe u blizini Travnika. Do 20. jula 1737. godine glavnina vojske se već našla u Travniku. U međuvremenu su stigli i prvi apeli da se pođe u pomoć Banja Luci. Vojska i namjesnik se uputiše preko Karaule prema Jajcu i Varcar Vakufu (današnji Mrkonjić Grad). Dolaskom u Jajce, bosanskog namjesnika Hećimoglua je obradovala i vijest da su Bošnjaci odnijeli pobjedu nad austrijskom vojskom kod Jurkovića – iako smo već naveli da je prema modernim analizama ovaj boj završen neriješeno. U međuvremenu su do namjesnika stizale vijesti da austrijska vojska opsjeda Bužim i Cetingrad, te da je na tom prostoru stacionirano oko 20 000 austrijskih vojnika. Ovo je navelo beglerbega da dodatno požuri. Ipak, uskoro je nastala dilema gdje da se glavnina vojske uputi, na Bužim i Cetingrad ili prema Banja Luci. S toga je došlo do savjetovanja u mjestu Podrašica, gdje je bosanska vojska odsjela, sa najznačajnijim ličnostima kako bi se odlučilo kome je pomoć potrebnija. Odlučeno je da se krene prema Banja Luci pošto se ona nalazi usred Bosne, te bi njezin pad uzdrmao i Bosnu i njezino stanovništvo. U međuvremenu je stiglo dodatno pojačanje iz svih krajeva ejaleta. Među njima su bili vojnci iz Novog, Bihaća, Travnika, doline rijeke Drine i Prusca. Uskoro je do Hildbrughausena stigla vijest da bosanski namjesnik raspolaže vojskom od 30 000 ljudi. Na nekoliko dana prije okupljanja bosanske vojske kod Podrašice beglerbeg Hećimoglu je poslao svog iskusnog komandanta Mehbed bega Fidahića, u ispomoć braniocima Banja Luke. Međutim, kako je uočio da sa svojom vojskom ne može probiti austrijske redove, po naređenju Hećimoglua, ukopa se u blizini Banja Luke kako bi dočekao glavninu bosanske vojske. U međuvremenu su branioci Banja Luke saznali od par zarobljenih austrijskih vojnika da su iskopali rovove sa otvorenim lagumima koji će se aktivirati kako ne bi došlo do spajanja branilaca i jedinica koje im dolaze u ispomoć. Beglerbeg Hećimoglu je i dalje boravio u Podrašici sa najistaknutijim ličnostima Bosanskog ejaleta. Izuzev Ali paše Hećimoglua, svi ostali vojnici, od običnog vojnika do sandžakbega, su bili domaći ljudi – Bošnjaci. Nakon što je bilo sve spremno glavnina vojske se u subotu, 3. avgusta, uputi prema herojskoj Banja Luci, u ispomoć braniocima ovog grada. Iako je prvobitna zamisao bila da se krene glavnim putem, vojska se odlučila na pomoćne uz što veću upotrebu šumovitog kraja kako bi ostala neprimjetna. Uskoro su sve snage prešle na desnu stranu Vrbasa i time dospjele na Banjalučko polje. U tom trenutku osmanska (bosanska) vojska je brojala oko 15 000 boraca i starješina. Do željenih položaja su stigli u ponoć, 4. avgusta, nastavljajući se kretati tako da su u jutarnjim satima već zauzeli odgovarajuće položaje za predstojeći boj koji je trebao ne samo da odluči sudbinu Banja Luke već i čitave Bosne. Glavnokomandujući austrijskih snaga princ Hilburgausen je namjeravao krenuti u odlučni napad 3. avgusta, ali je odustao nakon izvještaja da se u Podrašnici sakupilo između 10 000 i 15 000 bosanskih vojnika. Princ je odgodio napad kako bi spremno i odmorno dočekao glavninu bosanske vojske koja je stizala u ispomoć braniocima Banja Luke. Shodno tome Hildburghausen je izvršio i određena pregrupisanja vojske kako bi još spremnije dočekao Bošnjake. I Bošnjaci su se pregrupisali na način da se na desnom krilu našao Mehmed beg Fidahić, na lijevom zaimi i spahije sa bosanskim sandžakbegovima, dok su se janjičari i dobrovoljci našli u centralnom dijelu formacije. Brojni Bošnjaci, dobrovoljci, sa sela, obični farmeri, zanatlije, trgovci su se priključili glavnini bošnjačke vojske jer su bili svjesni da je u pitanju opstanak Bosne i da su neophodna sva sredstva kako bi se Bosna odbranila. U odbrani Bosne su se priključili i bosanski franjevci, kao i pravoslavni podanici. Među istaknutim pravoslavcima na bojnom polju se našao i dabro – bosanski mitropolit Milentije Milenković. Činjenica da oni ovime ne brane samo sultanovu zemlju, već i svoju rodnu grudu i domove u kojima žive, dodatno je ohrabrila branioce. Prikaz boja kod Banja Luke U ranim jutarnjim satima, tačnije oko devet (po brojnim izvorima tek oko podne), otpočela je sudbonosna Bitka kod Banja Luke. Borbu je započela osmanska konjica koja je zauzela položaje na Vlaškom brijegu. Istovremeno su i branioci Banja Luke krenuli u napad na lijevoj obali Vrbasa ali su ih austrijski vojnici odbili. I dok su trajale prve borbe, većina vojske je sišla sa konja i pomolila se. U zanosu je izgovarana dova: “Bože moj, Bože, ne zastidi ovog svoga roba, da ga danas ponizi neprijatelj! Podari milost ovom svom nemoćnom robu. Od tebe pomoć tražimo da uništimo nevjernike čija je namjera da zlo sije, koji su za ljubav svoje oholosti i samovolje prekršili zakletvu, pa varajući i obmanjujući koriste svoju moć protiv islamskog ummeta.” Motiv za odbranu Bosne je postajao sve veći pa je nakon dva sata žestoke borbe prednost prelazila na stranu branilaca Bosne. Na uspješnost borbe u prvim satima dodatno je uticala i konfuzija koja je nastala u austrijskim redovima. Došlo je do veoma loše saradnje između austrijskih oficira, tako da su pojedini austrijski redovi ostali nepopunjeni, što je dodatno iskoristila bosanska vojska. Vrhovni zapovjednik borbe i bosanski beglerbeg, Hećimoglu je prvi preduzeo ključni napad na centralnom dijelu fronta, a istovremeno su Bošnjaci napali i sa lijevog krila protivničke položaje na desnim prilazima tvrđavi. Kako je austrijska konjica bila iza leđa svoje pješadije, austrijska pješadija se našla na udaru bosanske konjice koja ih je brzo pregazila tako da su Austrijanci otpočeli sa povlačenjem. Jedini žilav otpor je pružala austrijska konjica i karabinjeri koja je bila stacionirana u centralnom dijelu fronta. U trenutku kada se osjetio zamor na centralnom dijelu bojišta i kod Bošnjaka a i kod Austrijanaca, Mehmed beg Fidahić sa desnog krila munjevito napada lijevo krivo austrijske vojske, te gotovo u potpunosti razbija austrijsku vojsku. Austrijska vojska se dala u bijeg preko Vrbasa, a u nastaloj gužvi brojni austrijski vojnici su se utopili. Junaštvo Mehmed bega Fidahića se u tim trenucima nije moglo opisati, i pored izgubljena dva konja, koja je jahao, od jednog vojnika je uzeo njegovog, trećeg, konja i tako se vratio u borbu, predvodeći svoje Bošnjake u gonjenju austrijske vojske. U međuvremenu je čak bio i ranjen, te ostao i bez trećeg konja, pa je od beglerbegovih ljudi posudio i četvrtog konja te se ponovo vratio u boj. Austrijsko desno krilo, bojeći se potpunog opkoljavanja, kreće u munjevit napad na odrede bosanske vojske. Pet pješadijskih odreda se uspjelo probiti preko pontonskog mosta i uključiti u borbu. U tom trenutku princ Hildburghausen naređuje rušenje pontonskog mosta kako bi spriječilo povlačenje jedinice. Smatrao je da će taj čin natjerati austrijsku vojsku da se odlučno bori protiv Bošnjaka. Ipak, ovo je izazvalo kontraefekat pa su se Austrijanci počeli povlačiti preko Vrbasa. Mnogi, ne znajući da plivaju, su se utušili. Umor je zahvatio i bosansku vojsku, tako da je borba zapala u pat poziciju. U tom trenutku branioci Banja Luke kreću u odlučan udar. Kreće siloviti napada branilaca Banja Luke tako da je borba ponovo dobila svoju žestinu. Ali paša Hećimoglu je do večeri izvršio pet frontalnih napada na austrijsku vojsku koja je bila u povlačenju, ali ih nije uspio u potpunosti poraziti. Narednog, 5. avgusta nastavljeno je gonjenje austrijske vojske. Potjera se nastavila i narednih dana, tako da je tek 8. avgusta glavnina carske vojske uspjeli doći do mjesta Mošići, gdje su stabilizirali svoje redove. Nakon tri dana, 12. avgusta, pokrenuli su se i nastavili povlačenje prema Bosanskoj Gradišci, iz koje su se povukli 20. avgusta u Slavonsku Gradišku – Hrvatska. Tamo ih je dočekao princ Hildburghausen, koji se još 13. avgusta povukao preko Save. Time je neslavno završen pohod austrijske vojske na Bosnu. Banjalučka tvrđava Banjalučko polje je ostalo preplavljeno poginulim austrijskim vojnicima. Od 1 000 mrtvih, 600 ih se nalazilo na Banjalučkom polju, dok ih se 400 nalazilo na dnu Vrbasa. Austrijanci su pored 1 000 poginulih vojnika ostali i bez 2 pukovnika, 1 majora, 10 kapetana, 2 natporučnika i 5 poručnika. Na drugoj strani, za Bosnu je život položilo 600 njezinih branilaca, dok ih je oko 1 200 ranjeno. Bosanska vojska je ovom pobjedom osvojila bogat ratni plijen: 12 topova, 3 “hava” topa, 2 300 šatora, 15 000 buradi baruta, stotine pušaka, sablji i drugog oružja, kao i jedna neprijateljska komora. Zarobljeno je 600 austrijskih vojnika, od čega tri generala. Pobjeda branilaca Bosne predstavlja jednu od najslavnijih epoha bosanske i bošnjačke historije. Ovim događajem došlo je do konačnog nacionalnog buđenja Bošnjaka i činjenice da jedino sami, uzdajući se u sebe, mogu odbraniti svoju Bosnu i ovaj dio Osmanskog carstva. Zahvaljujući domaćim ljudima Bosna i Hercegovina je pružila odlučan i dostojanstven otpor austrijskim agresorima. Ljudi su branili svoje domove, posjede i rodni kraj. Na odlučno i disciplinovano ponašanje uticalo je i saznanje da će u slučaju poraza doživjeti istu sudbinu kao i njihovi sunarodnjaci u Liki, Krbavi, Dalmaciji i drugim mjestima koji su se u prethodnim ratovima odlučili na povlačenje i tako ostali bez svojih domova i posjeda. Zbog toga ovaj boj ima patriotski značaj i odražava visok stepen hrabrosti i rodoljublja. Izvojevana pobjeda Bošnjaka sačuvala ih je od fizičkog uništenja i pojačala svijest o pripadnosti ovom tlu na kome su stoljećima živjeli. Kao takva, banjalučka bitka predstavlja prvu stranica buđenja bošnjačke svijesti.