Poučna hutba profesora Zuhdije Hasanovića o bošnjačkoj prošlosti

Hvala neka je Uzvišenom Allahu, Koji daje čovjeku mogućnost pamćenja i sjećanja kako bi na osnovu onoga što je prošlo jasnije sagledavao svoju sadašnjost i odlučniji bio u kreiranju svoje budućnosti i neka je salavat i selam na Muhammeda, s.a.v.s., koji je s ruba ponora spasio svoje savremenike i uspostavio među njima zajednicu poštovanja, nesebičnosti i pune angažiranosti na putu dobra. Neka je salavat i selam na njegovu časnu porodicu, uzorne ashabe i sve njegove sljedbenike! Cijenjeni profesori, poštovane kolege i dragi studenti! Allah, dž.š., nam je podario veliku blagodat da se sjećamo i pamtimo ono što se već desilo i drugu, ništa manju blagodat, mogućnost da zaboravimo ono što nije važno. Problem je vrlo često u čovjeku, da ono što trebamo pamtiti – zaboravljamo, a ono što trebamo odmah zaboraviti – godinama pamtimo i često umiremo s tim. Poznato nam je da je povijest učiteljica života. Ona nam širi vidike i pomaže da shvatimo današnje pojave, procese i trendove. Iz njezina proučavanja možemo da uočimo razliku između našeg današnjeg načina života i načina života ranijih generacija. Možemo da primijetimo šta se promijenilo, a šta se ne mijenja. Kroz povijest učimo više o sebi, koje su to karakteristike, obrasci ponašanja koji su nam svojstveni, bez kojih uprkos protoku vremena ne možemo i zbog čega nam se povijest ponavlja. Možemo, naravno, analizirati i u čemu smo napredovali i gdje smo napravili iskorake. Budući da svaki čovjek i svaki događaj ostavljaju trag za sobom, neki su ljudi tiho živjeli i umrli, drugi su mijenjali svijet, ipak s ove vremenske distance možemo vidjeti u čemu su naši prethodnici bili dobri, uspješni, a koje njihove odluke su bile pogrešne i vodile pojedince, kolektive, zajednicu i društvo u pogrešnom pravcu. Zahvaljujući tim informacijama i saznanjima možemo jasnije sagledavati naše današnje djelovanje, mogućnosti i perspektive. Ako, naprimjer, čitamo našu periodiku koja je izlazila početkom XX stoljeća, pred Prvi svjetski rat, interesantno je primijetiti koji su problemi koji opterećuju Bošnjaka muslimana u tom vremenu. Autori prigovaraju bošnjačkim predstavnicima u vlasti: „…naši saboraši neće da vide u ovakom držanju Vlade nikakve pogriješke“, jer zbog dogovora sa Hrvatima o postizanju većine „bez skrupula nuđaju svoje usluge“ što je nedopustivo s obzirom da se radi „o čuvanju vitalnih interesa našeg naroda“. Prilikom izbora novih kandidata za političke funkcije i klubove poslanika kaže se: “O dosadanjem radu kluba, o njegovim intencijama i uspjesima, o programu novih kandidata – ni slova: biraj ehalijo i osiguraj mandat, a za rad i račun ne pitaj, niti imaš pravo pitati. A vala se nema ni za što pitati…“ “Naši su političari zaboravili svetu dužnost rada na islamskoj slozi i bratstvu, pa je naša ćorava i kratkovidna ‘politika’ zavadila brata sa bratom, ženu sa mužem, rođaka sa rođakom. To je uzrok da smo na političkom, a najglavnije na vjerskom polju slabo stali.” Istinski rad za opće dobro nije primaran, strankama nije cilj ulaganje truda „za poboljšanje vakufsko-mearifskog imetka, unapređenje prosvjete…“, nego se energija troši „na to ko će koga pobijediti i ko će koga više ocrniti“, čime je onemogućen bilo kakav zajednički rad za opće dobro kako to zahtijeva „današnje vrijeme i iziskuju okolnosti“. „Stoljeća su prošla, a mi ništa nijesmo učinili na opću našu korist, nego u lenčarenju i međusobnim razmiricama živimo.“ Novoizabrani reis Čaušević ističe kao svoj osnovni programski zadatak „da imam čvrstu nadu, da će se dobrom voljom i sporazumom naći modus, da se odstrane i dosadanje trzavice“. Pokušava se proniknuti u razloge ovog dekadentnog stanja i oni se nalaze u kolektivnim negativno formiranim navikama, pasivnosti, vjerskoj okoštalosti, formalizmu, samoizolaciji i besposličarenju: „Jedni lete u ‘tekije’, drugi na Meku, dok se jedni zatvore u kuću, pročame svoj vijek na šiljtetima, ili na kožici a od pustog denbeluka okržljave već i umom, ne znaju ništa nego zi­jevati — to su duševni đuturumi… Ovaka i ovoj slična svjetina ne ubraja se u ljudsku zadrugu, niti joj se more reći, da su ljudi. Jer oni nejmaju sveze u ljudstvu ni tjelesne, ni duševne, ne mogu se ni od pojedinaca brojiti, jer je njihovo imanje kao i nejmanje, a takoj stvari, koja ha bila ha ne bila besposlica je ika­kvo ime davati.“ Bošnjaci se animiraju na uključenje u privredne tokove. „Bacimo se na trgovinu, obrt, poljoprivredu, kratko rečeno na sve, gdje se dade nešto zaslužiti. Radimo dan i noć!“ Tekst se završava pozivom Bošnjacima da najzad promijene svoje navike i da se trgnu iz pasivnosti i letargije. „Nema blagostanja bez trgovine, obrta i poljoprivrede. Dokažimo našem milletu, da se ne može održati narod, koji nema blagostanja! Uslikajmo to, pa objesimo na zid u svakoj muslimanskoj kući! Napišimo to u čitanke naše dječice! Dokažimo cijelom svijetu na taj način, da su muslimani sposobni za život!“ U samoobmanjujućoj dotadašnjoj dilemi i izboru: između zapadnjačkog napretka i vjerskog i kulturnog kolektivnog identiteta treba izabrati oboje. „Ne treba ostavljati ni dina ni dunjaluka. Da se mogne očuvati din i da se steče spas na ahiretu, treba na dunjaluku napredan biti. Ako narodno blagostanje bude samo u rukama naših neprijatelja, onda u kakvo stanje konačno moramo pasti? Od danas ne bi smjeli vladati nesuglasica među našim potomstvom naročito među medresalijama i mekteblijama. Ove bi obje stranke trebale da se postave na sredinu, da nas­toje kako bi se na ovom svijetu napredovalo i pomoću toga na­pretka kako bi se na onom svijetu selamet sticao, jer u ovoj dojakošnjoj neizvjesnosti ne more ni govora biti o selametu.” Kao muslimani, svjesni svoje odgovornosti prema Bogu i uočavajući kroz povijest naše slabosti, želimo graditi bolji svijet. Želimo graditi zajednicu i društvo odgovornih, svjesnih i savjesnih i angažiranih pojedinaca i nije nam svejedno šta ostavljamo budućim generacijama. Zato cijenjeni profesori i dragi studenti: – Iskreno želimo da nam svima bude bolje i da mijenjamo stanje u društvu. Krenimo od sebe, mijenjajmo svoje navike nabolje, mijenjat ćemo stanje u društvu! – Jasno precizirajmo šta želimo u životu, šta je naš konkretni cilj, jer “veliki ljudi posjeduju ideale, mali ljudi prohtjeve”, a onda napravimo plan kako da to ostvarimo. Jedina zarada koja se ne može povratiti i nadoknaditi jeste vrijeme. Čovjek koji želi “spasiti svoju budućnost” treba da koristi svoje vrijeme vrlo pažljivo kao što se koristi voda u pustinji ili zrak u vodi, nijedna kap ni udisaj ne smije biti nekontrolisan. Nikada ne ubijajmo vrijeme, ne traćimo ga, jer život je kraći nego što mislimo da jeste. – Put prema uspjehu jeste konstantno putovanje, koje se ne završava i ne dopušta nezainteresiranost, apatiju i predah. – Nikada ne budimo sigurni da smo ostvarili uspjeh. I poslije najvećih poduhvata krivi potez i katastrofalna greška može sve dovesti u pitanje. Nakon trijumfalnog osvojenja Meke Muhammed, s.a.v.s., doživljava Bitku na Hunejnu. Šta je Muhammed, s.a.v.s., uradio u Bitki na Hunejnu kada je opazio rasulo dvanaest hiljada ratnika i gubitak dvadeset godina borbe za tren oka? Muhammed, s.a.v.s., stoji prisebno, hrabro i odlučno zahtijeva od svoga amidže koji je imao snažan glas da prenosi njegove riječi: “Ja sam Božiji Poslanik! Ja sam potomak Abdulmut-talibov! Nema laži!” Ta hrabrost i postojanost osvještava ashabe i oni se vraćaju, okupljaju oko Muhammeda, s.a.v.s., govoreći iz sveg glasa: “Odazivamo ti se, Božiji Poslaniče, odazivamo!” i ostvaruju pobjedu. – Put ka uspjehu je promjenljiv. Nekada ćemo doživljavati podrške, hrabrenja, nekada osporavanja, bitno je razumijevati ono što se dešava i nastavljati. – “Ne plači nad prolivenim mlijekom”, nego se trudi da ti se to više ne desi i gledaj kako da proliveno nadoknadiš! Zapamti da sve što se dešava – deša­va se zbog nekog razloga i ne zaboravi da čovjeka ne odgajaju trenuci radosti, već periodi iskušenja! – Ne smatrajmo sebe vjernicima ako ne želimo i ne činimo drugome (kolegi, komšiji, prijatelju) ono što želimo i činimo sebi. – Ne plašimo se broja onih kojima je potrebno, ako dijelimo; već se plašimo naše ravnodušnosti i bezbrižnosti, da, iako smo u stanju, ne dijelimo. Allah, dž.š., kaže: Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. A Poslanik, s.a.v.s., je govorio: “Razuman je onaj koji se samoobračunava i radi za ono što ga čeka poslije smrti, a slabić je onaj koji pusti da mu duša strasti slijedi, a od Allaha se nada dobru!” Da nas Allah, dž.š., usmjeri i pomogne na putu koji vodi napretku i prosperitetu. (Preporod)