ALTAY – Novi turski tenk

Svi turski tenkovi raspoređeni su u četiri armije kopnene vojske, u čijem je sastavu deset korpusa sa ukupno 14 oklopnih i 18 mehanizovanih brigada. Turska je još 1994. procjenjivala hoće li početi proizvodnju domaćeg tenka po stranoj licenci. Testirala je nekoliko stranih tenkova, ali odustalo se zbog cijene, a i kako bi se ubrzala nova modernizacija. Upravo je ona trebala poslužiti kao priprema i provjera osposobljenosti turskih razvojnih i industrijskih kapaciteta za novi domaći tenk. Turska vojska planirala ga je uvesti u operativnu upotrebu 2016 na stotu godišnjicu prve operativne upotrebe tenka u svijetu. Štoviše, bio bi prvi evropski tenk XXI. vijeka, s najsavremenijim konceptom taktičko-tehničkih mogućnosti. Izbor kompanije Otokar za predvodnicu projekta bio je protivrječan, jer nije imala iskustva u proizvodnji gusjeničnih vozila. S druge strane, konkurent FNSS iz Ankare dokazao se razvojem borbenog vozila pješadije ACV-15 i modernizacijom starih američkih transportera M113. Otokar je uprkos svemu s Podsekretarijatom za odbrambenu industriju-(Savunma Sanayii Müsteşarlığı – SSM) potpisao ugovor vrijedan oko 500 miliona dolara za razvoj i proizvodnju četiri prototipa tenka i počeo 2008. rad na projektu. Novi tenk dobio je ime po turskom generalu Fahrettinu Altayu (1880. – 1974.), koji se proslavio tokom Grčko-turskog rata (1919. – 1922.). Neiskusni Otokar i ostatak industrije nisu mogli sami, bili su potrebni i inostrani partneri. Nakon tendera Otokar je s južnokorejskom Agencijom za odbrambeni razvoj (Agency for Defense Development – ADD) i kompanijom Hyundai Rotem sklopio ugovor o ustupanju tehnologije primijenjene na novom južnokorejskom tenku K2 Black Panther. Planirano je bilo u razvoj Altaya isprva uključiti 60 % korejske tehnologije te s napretkom turskih razvojno-proizvodnih kapaciteta postotak smanjiti do potpune samostalnosti. Za podizvođače su uglavnom odabrane turske kompanije. Za Hyundaijev glavni top bila je zadužena državna kompanija MKEK (Makina ve Kimya Endüstrisi Kurumu), a za modularni oklop, takođe južnokorejskog porijekla, Roketsan. Glavni podizvođač sistema za upravljanje vatrom (SUV), komunikaciono-informatičkog sistema (KIS), sistema laserskog upozorenja (LSW) i drugih optoelektronskih sistema za vožnju i navigaciju postala je kompanija Aselsan, koja je već učestvovala u modernizaciji sadašnjih turskih tenkova. Otokar je u oktobru 2010. s njemačkim kompanijama MTU i RENK potpisao ugovor za osiguranje pogonskog bloka. Model prototipnog tenka Altay u stvarnoj veličini prikazan je na sajmu IDEF 2011 u Istanbulu. Moderni tenkovski opitni centar izgrađen je 2012., a iste su godine dva prototipna vozila bila spremna za funkcionalno ispitivanje pokretljivosti i probno gađanje. U novembru su i prvi put javno prikazani. Testovi mobilnosti uspješno su sprovedeni s prvim preliminarnim prototipom i taj je tenk izložen u maju 2013. na IDEF-u u Istanbulu. Istovremeno su s drugim preliminarnim prototipom sprovedena ispitna gađanja. Druga su dva prototipa za kvalifikaciju završena 2013. i 2016., na osnovu rezultata dobijenih na prethodnim testiranjima. Jedan je prešao više od 10 000 km testova izdržljivosti na različitim terenima i klimatskim uslovima. Drugi je uspješno završio sve vrste vatrenih scenarija s raznim vrstama projektila, ostvarujući vrlo velik postotak pogotka prvim hicem s domaćim SUV-om i topom. Uporedo s razvojem novih podsistema tenka: pogonskog bloka, elektronskog sistema, municije, oklopa i drugih elemenata, predviđena je mogućnost izmjena komponenata sistema tokom serijske proizvodnje. Modularna konstrukcija trebala bi omogućiti Altayu dugogodišnje mjesto u društvu najboljih savremenih tenkova. Tenk je dizajniran i projektiran u skladu s klasičnom koncepcijom glavnih borbenih tenkova. Oblik je blizak dizajnu njemačkih tenkova Leopard 2A5/A6, odnosno južnokorejskog K2 Black Panther. Posadu čine četiri člana: komandir, nišandžija, vozač i punilac, dakle, nema automatski punjač. Raspored unutarnjeg prostora je standardan. Upravljačko odjeljenje za vozača nalazi se na sredini naprijed, borbeno odjeljenje je u sredini oklopnog tijela i u kupoli, a motorno-transmisijsko odjeljenje je u zadnjem dijelu. Komandir i nišandžija imaju zajednički otvor za ulaz i izlaz na krovu kupole desno, a punilac s lijeve strane na kupoli. Masa tenka iznosi 65 tona, deset više od mase K2. Najveća brzina koju može postići je 70 km/h, a ima sposobnost kretanja ispod vode na dubini do 4,1 m, isto kao K2. Oklopno tijelo duže je nego kod K2 i ima sedam umjesto šest pomoćnih točkova. Konstrukcija podvozja izrađena je od livenih ploča zavarenog čelika, profilisanih tako da obezbijede zaštitu od većine tipova protivoklopnih projektila. Opstanak tenka i preživljavanje posade podignuće se na viši nivo ugradnjom modula dodatnog oklopa i primjenom eksplozivnog reaktivnog oklopa nove generacije. Altay ima posebno dizajniranu kupolu koja sadrži kombinaciju ravnog i posebnog V-oblika. Kupola i tijelo zajedno su proizvedeni od livenog homogenog čelika, što osigurava konstrukcijski integritet i poboljšava zaštitu. Tenk takođe ima sistem pasivne zaštite, kombinaciju različitih modularnih oklopnih tehnologija, uključujući kompozitne ugrađene, dodatne, kao i reaktivne oklopne module. Otokar je otkrio da će na Altay biti integrisan testirani sistem aktivne zaštite (APS). Nazvan je AKKOR, obuhvata obije vrste zaštite (soft i hard-kill) i treba biti uveden u operativnu upotrebu do 2020. godine. Čine ga tri glavne komponente: centralna procesorska jedinica koja je mozak cijelog sistema, četiri M-pojasna radarska senzora te dva lansera za ispaljivanje četiri pametna presretača. Svaki radarski senzor kontinuirano skenira luk od 100 stepeni, stvarajući punu sposobnost otkrivanja od 360 stepeni s preklapanjem. AKKOR-ove radarske ploče u trenutnoj konfiguraciji mogu otkriti dolazak prijetnje s elevacijom do 75 stepeni, ali na krov kupole mogu se integrisati dodatni senzori radi zaštite od projektila koji napadaju odozgo, poput Javelina. Budući da je dio topovske municije predviđen za skladištenje u niši kupole, na krovu će se nalaziti detonirajuće ploče kojeće detonacija odbaciti i time ublažiti posledice za posadu. Glavno oružje tenka je top 120 mm L/55 glatke cijevi, koji na ustima ima deflektor za automatski proračun savijanja cijevi tokom gađanja. Borbeni komplet topa ima 40 projektila. Spregnuti mitraljez FN MAG ima kalibar 7,62 mm. Teški mitraljez 12,7 mm montiran je na zadnjem dijelu kupole, na daljinski upravljanu Aselsanovu borbenu stanicu STAMP-2 ili SARP, kojom upravlja komandir ili punilac. Platforma je stabilisana, a komandir za ciljanje i navođenje koristi zasebne uređaje i komande te ima mogućnost kružnog dejstva. Pogodna je za gađanje ciljeva koji nadvisuju tenk, što posebno dolazi do izražaja u urbanim područjima i na brdsko-planinskom zemljištu. U daljinski upravljanu stanicu STAMP može se ugraditi mitraljez Gatling GAU-19A u kalibru 12,7 mm, mitraljez 7,62 mm (M240 ili FN MAG58) ili automatski bacač granata 40 mm MK19 Mod3. Dodatno se na lijevoj strani krova kupole može montirati daljinski upravljana stanica SARP sa mitraljezom kalibra 7,62 mm (M240,MG3 ili FN MAG58) i njom upravlja punilac. Bacači dimnih kutija nalaze se na obodu bočnih strana zadnjeg dijela kupole, po osam na obije strane. Sva električna oprema za kontrolu topa integrisana je u digitalni SUV TAKS s izvrsnim balističkim kompjuterom, kako bi se osigurala visoka vjerovatnoća pogotka stacionarnih i pokretnih ciljeva prvim hicem. Nišandžija ima nezavisno stabilisanu dnevno/termalnu periskopsku spravu, koja uključuje laserski daljinomjer, kao i pomoćnu nišansku spravu njemačke kompanije Zeiss. Poslednja služi nišandžiji kao rezervna za ciljanje topom 120 mm i spregnutim mitraljezom u slučaju kvara osnovne naprave. Komandir ima krovnu nezavisno stabilisanu dnevno/termalnu panoramsku spravu koja uključuje laserski daljinomjer, a ima sposobnost preuzimanja ciljeva (hunter/killer). Komandir ima prioritet u izboru cilja i odluci za otvaranje vatre. Oba nišanska sistema imaju mogućnost automatskog praćenja cilja, sve dok nišandžija/komandir ne promijeni cilj ili ne odustane od dejstva. Automatsko praćenje radi i kad je isprekidano prirodnim preprekama. Top može ispaljivati sve vrste municije u skladu sa STANAG-om 4385. Kako je Turska već sarađivala s Izraelom na projektu tenka M60T (Sabra MkII), moguće je da će se moći koristiti i laserski vođeni projektili za gađanje na udaljenostima od pet do osam kilometara (LAHAT) ili južnokorejska pametna municija sa senzorskim upaljačem za napad odozgo (Korean Smart Top-Attack Munition – KSTAM). U njegovom su razvoju učestvovale njemačke kompanije Rheinmetall i Diehl Defence, koje imaju razvijen sličan projektil SMArt 155. Tenk je opremljen sistemom za upravljanje bojnim poljem (Battle Management System – BMS) imena TANKOM koji: generiše, izvršava i implementira sve komande, poruke, upozorenja i taktičko-logističke statusne podatke od pojedinačnih platformi u taktički operativni centar. Sastavne su komponente tog sistema prikaz borbene situacije i rasporeda snaga na elektronskoj mapi KIS-a i sistem za navigaciju GPS. Ima ekrane za komandira, nišandžiju, vozača i punioca, a svi su povezani na centralni kompjuter za komandu i kontrolu. Sistem upravljanja povezan je preko glavne kompjuterske magistrale podataka koja se koristi za povezivanje sistema u tenku. Aselsanovi su BMS, sistem za identifikaciju ciljeva na bojištu (Identifi cation Friend or Foe – IFF) i komunikacioni sistemi, a Otokarov je sistem situacione svijesti (Situational Awareness Systems – SAS) u svih 360 stepeni. SAS daje donosiocima odluka informacije potrebne za predviđanje rizika i dejstvo u potpunoj tami, magli, dimu i većini drugih situacija kad je teško razlikovati prijatelja od protivnika. Aselsanov TLUS (Tank Lazer Uyarı Sistemi), dakle laserski sistem upozorenja (Laser Warning System – LWS) vizuelno i zvučno upozorava posadu da joj je tenk označen laserom. Detektuje, identifikuje, označava i kategorizuje laserske izvore, a zatim im određuje redosled ubojitosti prema informacijama iz datoteke podataka o misijama. Upozorenje omogućava posadi prethodno preduzimanje odgovarajućih samozaštitnih mjera ili protivmjera kao što je automatsko ili ručno aktiviranje dimnih kutija radi maskiranja vozila prema zoni iz koje dolazi opasnost. Nova generacija sistema upravljanja vatrom TAKS takođe je posebno dizajnirana za Altay, kako bi i komandir upravljao glavnim i sekundarnim naoružanjem te iskoristio LWS-ove informacije radi preusmjeravanja vatre na ciljeve iz zone opasnosti. Veliku mobilnost prototipa obezbjeđuje njemački sistem EuroPowerPack s MTU-ovim turbo-dizel motorom MT 883 Ka-501 od 1500 KS (1100 kW) i RENK-ovom hidromehaničkom automatskom transmisijom HSWL 295 s mjenjačem za pet stepeni prenosa naprijed i tri nazad. Motor je specijalno prilagođen za Altay, tj. ekstremne uslove kretanja po pustinjskom terenu. Tenkom se upravlja s pomoću volana. PowerPack ima sistem hlađenja koji omogućava rad u vrlo širokom rasponu temperatura i sistem grijanja za rad u hladnim područjima. Omogućuje Altayu najveću brzinu do 70 km/h na putu, 45 km/h izvan puta, kao i 30 km/h pri kretanju unazad. Operativni radijus s jednim rezervoarom goriva iznosi oko 500 km. Osim toga, PowerPack omogućava i napajanje standardne opreme unutar tenka električnom energijom. Motor je kompaktne konstrukcije i manjih gabarita (149 cm x 97 cm x 74 cm) u odnosu na standardne. Zapremina mu je manja oko tri kubna metra, a kraći je približno metar od motora na Leopardu 2. Smanjivanjem zapremine motora motorno-transmisijsko odjeljenje dobio je prostor koji je iskorišćen za ugradnju pomoćnog motora od 17 kW (APU), koji omogućava glavnim sistemima rad kad glavni motor nije u funkciji. Altayev sistem vješanja omogućava poboljšanu pokretljivost na svim vrstama terena i klimatskim uslovima te smanjuje šok i vibracije tla korišćenjem torzionog vješanja s hidropneumatskim amortizerima, čime se poboljšavaju performanse i udobnost vožnje, mnevrisanje i stabilizacija tenka. Gusjenični pokretni dio sličan je Leopardovom, sa sedam pomoćnih točkovs i četiri nosača gusjenica, koji olakšavaju nošenje dužeg oklopnog tijela i težeg oklopa te omogućavaju postavljanje bolje balističke zaštite. Pogonski točkovi smješteni su pozadi, a lenjivci sprijeda. Sa sadašnjim motorom od 1500 KS specifična snaga tenka iznosi 23 KS/t. Međutim, Turska je željela razviti vlastiti motor od 1800 KS, najjači u svijetu za glavne borbene tenkove, kojim bi specifična snaga bila povećana na 27 KS/t, zavisno o konačnoj masi vozila. To bi ga stavilo u sam vrh: sličan odnos snage prema masi imaju kineski Type 99A2, francuski Leclerc i japanski Type 10. Za prototipne modele i prvi dio serijske proizvodnje od 250 tenkova planirano je bilo zadržati njemački motor i transmisiju s prototipa, a za sljedeće serije planirana je ugradnja domaćeg motora domaće kompanije Tümosan. Problem je što se ona dosad bavila proizvodnjom traktora, poljoprivrednih mašina, viljuškara i motora za traktore. Nadalje, u razvoj je uključila austrijsku kompaniju AVL, koja se 2016. povukla zbog austrijskog embarga na oružje Turskoj. Teško će se postići i sporazum s MTU-om, pa je Turska počela tražiti rješenja za motor izvan zapadnog svijeta. Spominjao se ukrajinski 6TD-3, ali prošle godine raspisan je konkurs za novi domaći motor na koji su se javili BMC, FİGES, İstanbul Denizcilik, Tusaş Engine Industries i Tümosan. Prema zadnjoj vijesti čini se da je pobijedio BMC (British Motor Corporation). Njegovo ime potiče od danas ugašene britanske kompanije, čija je nekad bio podružnica. Iza kompanije danas uz turski stoji i katarski kapital, ali veliko je pitanje kad će oni uspjeti razviti novi motor i hoće li im trebati pomoć treće strane. Stavimo li na stranu dugo vrijeme razvoja, Altayeve funkcionalne prototipne cjeline uspješno su prošle testove vatene moći, pokretljivosti i izdržljivosti na ekstremnim terenima i klimatskim uslovima, preživljavanja posade, vozila i sistema, ergonomije tenka i druge. No, postoji i drugi problem: još se ni dandanas ne zna ko će na kraju proizvoditi Altaye! Naime, u julu 2017. godine SSM je, predstavljajući državu koja je vlasnik projekta, saopštio da je nezadovoljan Otokarovom ponudom za serijsku proizvodnju i da raspisuje novi konkurs. Zahtjev za ponude poslat je na adrese tri domaća proizvođača oklopnih vozila, svih u privatnom vlasništvu. To su Otokar, FNSS i BMC. Program nabavke Altaya uključuje serijsku proizvodnju 250 tenkova, a sveobuhvatni plan vrijedan možda i deset milijardi dolara podrazumijeva ukupno 1000 tenkova u četiri serije. TEHNIČKE KARAKTERISTIKE TENKA ALTAY Posada 4 člana Proizvedeno 4 tenka (2016.) DIMENZIJE I MASA Dužina 7,3 m (10,3 m s cijevi) Širina 3,9 m Visina 2,6 m Masa 65 tona NAORUŽANJE Glavno oružje 120 mm L55 glatkocijevni top Pomoćno oružje teški mitraljez 12,7 mm spregnuti mitraljez 7,62 mm dimne kutije, 2 x 8 BORBENI KOMPLET Top 40 projektila OKLOP Oklop modularni kompozitni te eksplozivni reaktivni POKRETLJIVOST Motor MTU-ov MT 883 Ka-501 1500 KS (1100 kW) Odnos snaga/masa 23 KS/t Najveća brzina na putu 70 km/h Radijus 500 km Savlađivanje prepreka Rov 2,8 m Uspon 60 % Nagib 30 % Vertikalna 1 m Voda (s pripremom) 4,1 m