Svjedočenje Ujgurke koja je preživjela preodgojni kamp: “Molila sam ih da me ubiju”
Odmah po dolasku u Urumki, Tursun je uhapšena i odvojena od djece. Tri mjeseca kasnije pustili su je na slobodu da bi saznala da joj je jedno dijete umrlo, a da ostalo dvoje imaju zdravstvenih problema. Ona je navela da su djeca tokom medicinskih pregleda u Egiptu bila potpuno zdrava. “Rekli su mi da su mi majka i sin umrli. Da mi se otac nalazi na doživotnom izdržavanju zatvorske kazne, a da se moja porodica raspala zbog mene”. Predali su mi njegovo tijelo. Radili su operaciju na njegovom vratu. Kao razlog njegove smrti su naveli da liječenje nije funkcionisalo i da nije mogao disati. Drugo dvoje djece je bilo uredu, svo troje je imalo operaciju na vratu. Rečeno mi je da pošto nisu mogli da jedu, morali su da ih hrane kroz cjevčicu. Nisam razumjela. Bebe su dojile bez ikakvih problema. Nisam mogla da komuniciram sa svojim suprugom nakon što sam stigla u Sinjang. Rečeno mi je da ne komuniciram s inostranstvom. Željela sam da zna šta se dogodilo, ali nisam znala kako da mu kažem. Sahranila sam svoje mrtvo dijete, a onda sam pokušavala da se suočim sa traumom gubitka djeteta dok sam njegovala drugo dvoje i nastojala da ih liječim, pored toga što je mojoj kćerki bila potrebna operacija oka…. Zdravlje moje dvoje djece se od tada pogoršalo, naročito mog sina”, kazala je Tursun. Dvije godine kasnije, ponovo je uhapšena, a potom oslobođena samo da bi je uhapsili po treći put. “Htjeli su da me ispitaju o tome šta sam radila u Egiptu. Nisam mogla da se vratim u Egipat prije ovog hapšenja, jer su mi vlasti oduzele sva dokumenta, a i nalazila sam se na crnoj listi. Sedam dana pripadnici nacionalne sigurnosti su me neprestano mučili nedozvoljavajući mi da spava… Ispitivali su me i obrijalii su moju glavu. Držali su me u zatvoreništvu do augusta, kada sam puštena u bolnicu jer sam imala napade i gubila sam svijest…. Nakon, toga je odlučeno da me pošalju u Mentalnu bolnicu br. 4, ali moj otac je uspio da me odvede kući na liječenje, gdje sam se i oporavila”. Tursun navodi da je zatvorsku ćeliju tri mjeseca dijelila sa 60 drugih žena, a tokom tog vremena devet zatvorenica je umrlo. Žene su spavale na smjenu, a čak su i tokom korištenja kupatila posmatrane preko nadzornih kamera. “Posljednji put sam uhapšena u januaru 2018. godine… Nakon što su me prije posljednjeg hapšenja poslali kući, nisam mogla izaći vani osim uz dozvolu lokalnog odbora, koji je tražio da bude obaviješten o mojim dolascima i odlascima. Obično nisam mogla otići bez dozvole ni u prodavnicu. Nisam mogla otići iz naše mahale jer bih bila identificirana kao osoba koja je počinila neodređeni zločin kada bi mi na kontrolnom punktu tražili ličnu kartu jer sam bila na crnoj listi. Kada su me ispitivali, obično su postavljali ista pitanja: “S kim si bliska? Koga poznaješ u inostranstvu? Za koje inostrane organizacije radiš? Koja je tvoja misija?” Postavljali su ova pitanja jer sam živjela u inostranstvu i govorim nekoliko stranih jezika, pa su me pokušavali označiti kao špijuna. Kada sam ušla u ćeliju, tu je bilo više od 60 žena, a kada sam izašla iz nje, bilo nas je 68… Sve su to bile žene koje sam u prošlosti poznavala. U ćeliji nije bilo prozora… nalazila se pod zemljom. Nikada nas nisu izveli na vani da dišemo svjež zrak. Jedino bi otvarali rupu na plafonu koja je služila kao ventilacija… Na sve četiri strane su bile kamere- kako bi vidjeli svaki dio prostorije. Samo u mojoj ćeliji umrlo je devet žena. Rekli su nam da su pojedine bolesne od ranije, dok su druge umrle jer im je srce prestalo kucati… Bilo je bolesnih, ali nikada ih nisu odveli u bolnicu”, kazala je Tursun. “Vlasti su mi stavile na glavu nešto poput šljema, i svaki put kad bi me elektrošokirali moje cijelo tijelo se jako treslo i osjećala sam bol u venama”, kazala je Tursun, prisjećajući se incidenta kada su je postavili u visoku stolicu dok su joj noge i ruke bile okovane. “Ne sjećam se ostalog. Bijela pjena mi je izlazila iz usta i počela sam gubiti svijest. Posljednja riječ koje se sjećam da sam čula bilo je da zločin to što sam Ujgur”, dodala je ona. Tursun navodi da su zaposlenici objekata prisiljavali zatvorenike, uključujući i nju, da uzimaju neobične lijekove, a od pojedinih su gubili svijest. Zatvorenici su morali također piti bijelu tečnost od koje su pojedine žene krvarile, a drugima bi prestajala menstruacija. “Na dan kada sam oslobođena, oko tri mjeseca kasnije, rečeno mi je da pokupim svoje stvari u ćeliji i izađem… Dali su mi moju odjeću i uzeli zatvorsku uniformu. Dva sata prije oslobađanja, dali su mi injekciju. Prisilili su me da se zakunem za puno stvari i snimili su video. Zaklela sam se- ‘Ja sam građanka Kine. Volim Kinu. Nikada neću učiniti ništa što bi naudilo Kini. Kina me je odgojila. Policija me nikada nije ispitivala niti mučila, niti su me čak držali u zatvoreništvu”. Pročitala sam ovo i potpisala. Odveli su me da vidim svoju djecu koja su bila kod komšija. Izgledali su mršavo i u modricama. Rečeno mi je da imaju modrice na licu jer su pali. Uzela sam ih i njihove stvari dok nas je pratila policija. Nisam vidjela svoje roditelje. Policija mi je rekla da se vratim nakon što odvedem djecu u Egipat, gdje su rođena i čiji su državljani. Upozorili su me da su moji roditelji, braća i sestre i druga rodbina u njihovoj milosti. Rekli su mi da su oni ti koji me štite. Onda su mi uzeli otiske prstiju, uzorak krvi, snimili moj glas, dokumentovali moje pokrete kao i sve ostalo. Tursun navodi da je tek iz četvrtog puta uspjela da napusti Kinu. “Stigla sam u Kairo, Egipat, 28. aprila, tražila sam svog supruga čim sam stigla, ali sam saznala od njegovog kolege da se 2016. godine vratio u Kinu kako bi vratio nazad svoju porodicu, ali je uhapšen na aerodromu u Pekingu. Kasnije je osuđen na 16 godina zatvora”, dodala je Tursun. Ona dalje kaže da otkako je otišla iz Kine samo je jednom uspjela da kontaktira profesora njezine sestre koja studira u istočnoj Kini. On joj je kazao da su je vlasti uhapsile tokom raspusta. U julu ove godine dobila je poruku od oca koji joj je kazao da bi se trebala što prije vratili u Kinu jer članovima porodice nedostaju djeca. Zatim je prestala sva komunikacija. Nakon toga je kontaktirala američke vlasti, a u septembru je došla u Sjedinjene Države i sada se nalazi u Virdžiniji. IslamBosna.ba
Post a Comment