“Kako sam preživio srpsko zarobljavanje” – Ratna golgota pripadnika 4. korpusa ARBiH Osmana Ćatića

Osman Ćatić je bio u grupi boraca koja je pod komandom Mehe Crnalića 11. novembra 1994. napadala s leđa srpske linije na Ravnicama, u sklopu operacije 4. korpusa kodnog imena “Jesen 94”. Za dva sata borbe linije nisu probili, a već u 8.15 sati naređeno im je da se povlače prema Malom Banjdolu. Povlačili su se u panici i Osman je ranjen. Pomoć su mu u početku pružali rođaci Ševko i Ramiz Ćatić, pa komandir Emir Isić i neki nepoznati borac. Neko su ga vrijeme nosili, a onda, kako se ko umarao, odlazio je. Na kraju su ga ostavili svi, uz obećanje da će se vratiti po njega. Uzeli su mu pušku, a dali bombu. Vjerovatno da se ubije, ako mu bude prijetila opasnost da ga zarobe srpski vojnici. “Nikad nisam pomišljao da se ubijem”, priča Ćatić. “Vjerujem u Boga i ne bih bez imana otišao na onaj svijet. Neka me oni ubiju. Ali, nikad me nije napuštala ni nada da ću prežvjeti”. Reklama Ćetiri dana je teško ranjeni Ćatić pokušavao na Ravnicama da se domogne slobodne teritorije. Nije imao šta da jede, ali je mnogo pio vode iz kamenica. Petog jutra ga je probudilo sunce. Ali, zabrinula ga je rana koja se inficirala. Poderao je majicu, očistio ranu i previo je. Ali, tada je primijetio da pravo na njega ide srpski vojnik koji ga je ugledao i zastao. “Ruke uvis! Predaj se!”, viknuo mu je vojnik. Uradio je kako mu je rekao. Taj što ga je zarobio ugledao je na Osmanovoj ruci lijep sat i pitao ga bi li mu ga poklonio. “Bih”, rekao je Osman i dao mu sat. Odmah se oko njega okupila grupa vojnika koji su češljali teren. Vojnik koji ga je zarobio rekao je ostalima da ga niko ne smije ni pipnuti. U toj grupi bio je stariji vojnik koji ga je pitao: “Pa, sine moj, kud si pošao?” “Ne znam ni ja”, odgovorio je Osman. “Možda da patim”. Pitao ga je ima li roditelje. “Imam oca”, odgovorio je Osman. “Majka Šaćira je ostala 1992. godine u selu Žulja i za nju ne znam ništa. Ostala je i nena Hadžira, ali i za nju ništa ne znamo”. (Nakon rata našli su nenu Hadžiru mrtvu u čatrnji, a majku još nisu). Kad su ga doveli do bunkera, oko njega se okupilo mnogo vojnika. Onaj stariji vojnik naredio je da mu donesu da jede. Donijeli su mu hljeba i konzervu. Rekao je: “Je li moguđe da jedem?” Jedan vojnik ga je pretresao i iz džepova mu izvadio knjižicu illahija. Gledajući illahije, srpski vojnik ga je pitao: “Šta ovo piše: Islamskog smo žita klasje?” Osman je objasnio da pjeva u horu, pa da izvode i te ilahije. Ali, nisu ismijavali ilahije. Tada su mu naredili da im pokaže gdje je pušku sakrio. Rekao je kako mu je pušku odnio kolega, a dao mu bombu, koju je iste noći izgubio. Ali, oni su insistrirali i odveli ga baš na ono mjestu gdje je 11. novembra ujutro sa saborcima napadao Ravnice. Pitali su ga gdje je napadao. Rekao je kako je obezbjeđivao bok. “Svi ste vi obezbjeđivali bok”, rekao je ironično vojnik koji ga nije ostavljao na miru. Insistirao je da mu kaže za pušku. Izvadio je nož i rekao: “Ako mi ne kažeš gdje si ostavio pušku, zaklaću te.” “Radi šta hoćeš, ali pušku mi je uzeo koleg”, rekao je Ćatić. Srpski vojnik ga je uhvatio za glavu u namjeri da ga zakolje, ali je priskočio drugi vojnik i zaštitio ga. Potom su ga kamionom odvezli do Džafića kuća. Usput su pjevali četničke pjesme. Pjevao je i Osman, jer su to tražili od njega “zato što pjeva u horu”. Kad su stigli do Džafića kuća, jedan od vojnika koji se vozio s njim, pomogao mu je dok je silazio s kamiona. Tu je bio smješten sanitet i odmah mu je prišla plava, lijepa djevojka u maskirnoj uniformi i rekla da će ga sada previti. Međutim, zabranili su joj da ga previje. Odvezli su ga potom u kasarnu na Prijekom grmu, gdje su vođene najžešće borbe u operaciji “Jesen 94”. Ali, kad je silazio sa kamiona, onaj isti borac što mu je kod Džafića kuće pomogao, sada ga je pred stotinu vojnika trznuo i Osman je pao na zemlju. Odveli su ga u kontejner na Prijekom grmu i tu su ga do ponoći ispitivala dvojica oficira. Kad su oni otišli, ulazili su vojnici i pitali ga o diverzijama, o poznanicima na Buni. Jedan od njih mu je prišao i odmah ga udario, zato što mu je neki rođak ubijen u diverziji koju su izveli borci 4. korpusa. Namjestili su mu da spava. Ali, nije mogao spavati, jer su mu ruke bile na leđima vezane žicoma. Zamolio ih je da mu ruke svežu naprijed i tako su mu uradili. Mlađi stražar, koji je bio uz njega, rekao mu je: “Ne boj se! Čim si dovde ostao živ, ostaćeš, sigurno. Oni tebi prijete, plaše te, ali te neće ubiti”. On mu je, takođe, rekao da ima još boraca koji su zarobljeni. Na ledini na Prijekom grmu bilo su poredani boraci 4. korpusa, koji su poginuli u operaciji “Jesen 94”. Sve su ih tu donijeli dvojica zarobljenika Orhan Mustafić i Elvir Šahinović. Televizija “Srna” je mnogo puta prikazivala tu sliku poredanih, mrtvih boraca. Sa Prijekog grma su ga, s povezom preko očiju i svezanih ruku na leđima, odvezli do Nevesinja, a isto veče i u zatvor u Foču. Iako ga je odmah pregledao zatvorski ljekar, nije ga previo. čak je rekao: “Šta ste mi ovo doveli? Ovo se ne može liječiti!” Ali, isti ga je ljekar narednog jutra previo. Kasnije su mu u zatvorskoj ambulanti izvadili metak iz kuka, a i amputirali prste jedne noge zbog smrzavanja. Osman je bio posljednji, deseti zarobljenik iz operacije “Jesen 94” koji je dovezen u zatvor Foča. Pored njega tu su još dovedeni: Naiz Boloban, Fikret Boškailo, Idriz Karađuz, Enver Mehinagić, Orhan Mustafić, Semir Suljić, Elvir Šahinović, Izet Turković i Enes Zukić. Većinu njih su tukli, Osmana nisu. U okviru šire razmjene zarobljenika, u ponedjeljak, 20. marta 1995. godine, razmijenjeni su za srpske vojnike zarobljene takođe u operaciji “Jesen 94”. Razmjena je izvršena na mostu “Bratstva i jedinstva” u Sarajevu. Još dok su na Grbavici, s druge strane mosta, čekali na razmjenu, u kombi im je ušao Amor Mašović i nazvao selam i potom provjerio identitet svakog od njih. Kad su prešli most, odmah su ih odvezli u zgradu Predsjedništva BiH, gdje ih je primio predsjednik Izetbegović i počastio sokom i cigarama. Iste noći su krenuli za Jablanicu. Prošli su kroz tunel, a u Hrasnici ih je čekalo malo iznenađenje. Priređena im je večera. Nakon nekoliko mjeseci zatočeništva prvi put su pojeli pečenje. Izvor: Šefko Hodžić “Operacija Jesen 94”