Fahrudinov život nakon strijeljanja

Dijete, obamrlo od straha nekako rukama razgrće mrtve, milimetar po milimetar, preko tijela, kroz tijela svoje rodbine, komšija, kroz svo to meso izranja na svjetlost. Uspravlja se i vidi ljude naoružane kako ga gledaju. „Iz te gomile mrtvih ljudi, gdje se puše, to više ne liči na ljude to je gomila mesa, iz te gomile mesa izlazi dječak od pet – šest godina. Izlazi živo biće i kreće se prema putu tom gdje stoje momci s automatskim puškama, koji su završavali to što su završavali, i dijete ide prema njima. I muk je. Sva vojska i sva policija, ti momci koji su olako pucali, a neki su to rado radili, spustili su puške. Dijete je bilo prekriveno dijelovima utroba ostalih pogubljenih“, započeo je u Haagu 2007. godine svoju priču zaštićeni svjedok, bivši vozač Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske. U sudnici muk. Na optuženičkoj klupi zlotvori Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Vinko Pandurević, Drago Nikolić, Ljubomir Borovčanin, Milan Gvero i Radivoje Miletić. Svima su glave pognute. Sudija ćuti i nervozno trza rukom. Na rubu plača. Ovakvo zlo nije svojstveno ljudskim bićima, niti se za njega čulo. Povez preko očiju i put u smrt Pa ko je dijete koje je preživjelo strijeljanje? Selo Urkovići poviše Konjević Polja u Istočnoj Bosni. Otac i sin se kriju u napola srušenoj kući. Dječak ima sedam godina. Taj 14. jul je isti kao i prethodna tri dana. Paljevine, pjesma četnika, rafali iz mitraljeza i sa „praga“. Otac gura dječaka pod krevet. Da ih zlo prođe i mimoiđe. Nekako. Ali zlo dolazi po njih. Muškarci u maskirnim uniformama Vojske Republike Srpske izvode oca i sina iz kuće. Povezi, puno bijelih poveza, kojim četnici preko očiju zarobljenim ljudima hoće reći, sad ste tu, na korak od smrti, ali vam nećemo pokazati gdje vas smrt čeka. Dječak stišće ruku ocu, ali ga bacaju na drugi kraj kamiona. Dječaku spada povez, no četnik ga hvata za glavu i veže mu bijelu traku, koja se usijeca u oči. Da ne spadne, da u smrti ubicama ne vidi lice i boravište. Sve što je dijete vidjelo, bila je zelena cerada kamiona. Mlado ljudsko biće sve što može je da viče, babo, babo, babo, gdje si? Otac ne odgovara u onoj gomili ljudskih tjelesa ispod cerade po užarenom danu u Istočnoj Bosni. Kamion staje. Orahovac nadomak Zvornika. Livade u Lažetama. Toponim koji nikome ništa tada značio nije, toponim koji se pretvorio u užasno ždrijelo smrti za preko 1.000 Bošnjaka. Orahovac, jedna karika u srebreničkom Genocidu. E, taj Orahovac je bio destinacija za dječaka. Meso bola djeteta i rodbine I gubilo je svijest dijete kad su ga vojnici četnički oborili na zemlju, tu pored stotinjak drugih stradalnika. Leži dijete na zemlji i čuje pucnje. Strijeljanje počinje. Sve bliže i bliže, a onda osjeti bol u ruci i nozi, pa pucanj, pa tijela što se preko njega kotrljaju. Pa ćuti miris krvi i mesa, miris crijeva i čuje zvukove hropca umirućih. Povez mu je spao, ali odavno ne vidi ništa. Samo tu nekakvu sluz osjeća preko sebe. I bol, bol koja ga siječe poput vatre po rukama i nogama. Dijete, obamrlo od straha nekako rukama razgrće mrtve, milimetar po milimetar, preko tijela, kroz tijela svoje rodbine, komšija, kroz svo to meso izranja na svjetlost. Uspravlja se i vidi ljude naoružane kako ga gledaju. Užas ustajanja iz mrtvih. Dijete sa oreolom mrtvaca je živo. Dijete opet govori babo, babo, babo, gdje si i ide prema naoružanim vojnicima. Dijete se stresa i govori: „neću, neću, neću“, odbijajući smrt kao rješenje, koje su mu četnici namijenili. To je ta scena od koje se ledi krv u žilama, od koje se pada u nesvijest. Nedužno maleno, nikom krivo, nekako je smrt izbjeglo i kupilo sebi još koji minut života. „Urediti“ drugo strijeljanje Nastrani četnički oficir naređuje vojnicima-ubicama da pucaju na dijete. „Šta čekate, završavajte“, dere se! Ali i ubice odbijaju naredbu. Neki vojnik predlaže da oficir puca iz svog pištolja, ako želi dokusuriti malenog. I oficir monstrum ne puca. Predlaže da se dijete nekakvim džipom vrati nazad u osnovnu školu u Grbavcima kod Zvornika, pa onda da se „uredi“ drugo strijeljanje djeteta. Drugo strijeljanje, nebeska majko? Baš tako. Nepoznat čovjek, vozač džipa, uzima dijete i kaže da će ga on odvesti. O prvom susretu sa dječakom kaže: „I on je mene uzeo, ščepao za ruku. Ljudi, ne bih želio nikome da doživi taj stisak djeteta od šest, sedam godina. Mene je zaboljela ruka. Ja sam se okrenuo da vidim koju to snagu dijete ima.“ Dječak okupan krvlju svojom i svojih rođaka i komšija u bolovima pita vozača gdje mu je otac? Ćutanje. Ćutanje koje znači da otac više nije živ... ...Dječak je bio osam mjeseci u zvorničkoj bolnici. U traumama, psihičkim i fizičkim. Živ, a neživ. Bez igdje ikog svog. Ostavljen na pola puta između života i smrti, između onog strijeljanja i boravka u bolnici kroz koju su prolazili njegovi egzekutori. A onda, nakon trećeg pokušaja, tek '96 godine uspijevaju dječaka prebaciti u Tuzlu. Amidža nije odmah prepoznao dijete. U otpusnom pismu stajalo je da je dječak pronađen u šumi. Ni riječi o ranjavanju, o strahotama strijeljanja i naknadnim traumama. Tek, dječak iz šume. Dječak koji je godinama nakon zla koje su mu napravili četnici bježao i istraumirano skakao svaki put kada bi ugledao uniformu. Pa ko je to dijete? Ima li ime i prezime? Ima li kakvih podataka o njemu? Može li mu se kako pomoći? Fahrudin, sam pod kapom nebeskom Fahrudin Muminović. Dječak koji je preživio pakao, koji se vratio iz smrti, odrastao je bez majke. Kao da mu sve ovo nije bilo dovoljno i majka mu je umrla dok je rađala njegovu sestru u opkoljenoj Srebrenici. Fahrudin Muminović, danas sam, sam uz amidžu Ramu Muminovića, živi u rodnom selu Urkovićima. Svaki dan gleda kuću, kuću iz koje su ga četnici sa ocem oteli i iz koje je počeo njegov pakao. To je ruševina. Više se i ne osvrće na obećanja, nekakvih organizacija koje bi mu „pomogle“, „kuću obnovile“. Fahrudin, bez posla, bez imetka, bez kuće, bez igdje ikog svog, sa starim amidžom Ramom gleda, očima punih suza sve nas. I jedino što Fahrudin želi je da još jednom sretne čovjeka koji ga je izvukao iz ralja smrti. Bez sudija, bez kamera, samo da se vide nasamo. A sve ostalo, što mu je trebala obezbijediti zemlja, svijet, sudovi, otišlo je u zemlju. Na sramotu svih nas, ove zemlje i pogleda Fahrudinovog. Fahrudin Muminović, dijete od nepunih sedam godina. Zarobljeno i strijeljano. Fahrudin nas gleda dok nosi svu bol svijeta u svojim očima, očima koje su vidjele smrt i preživjele je. Fahrudin je danas sam. Kao i za vrijeme srebreničkog Genocida, sam bez ikoga. I danas vidimo u tijelu čovjeka to zarobljeno dijete, dijete iznad nas. Hoćemo li pomoći Fahrudinu, pa da i sebi pomognemo? Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. Izvor: Al Jazeera