Elma Begić: Da li su djeca migranata isto djeca kao tvoja?

Da li su djeca migranata isto djeca kao tvoja? Piše mi se danas. O djeci. Našoj. Njihovoj. Pišem jer je hladno. Napolju. I u ljudima, čini mi se. Misli i srce su mi sa manje sretnima. Njihovima.
Našima je toplo. Naša idu u školu. Ne igraju se migranata i hrvatske policije u dvorištu hotela „Sedra“ kao njihova. Naša se igraju nekih sretnijih igara. Igraju se u šumi kad je sunčan dan. Njihova gaze šumom po mrklom mraku, u potrazi za mjestom pod nekim nebom gdje mogu biti djeca. Znate, puno je lakše raditi na tome da djeca odrastaju snažna i sposobna, nego popravljati odrasle polomljenih krila. Ja na ulicama grada trenutno vidim puno ljudi bez krila, sa ugašenim očima. Mislim danima na onu silnu dječicu smještenu u „Sedri“. Želim da im narastu krila. Želim da zadrže onaj lijepi sjaj u tamnim okicama koji sada imaju, usprkos svemu što su prošli. U ovom momentu mi, kao društvo, imamo moć da im to pružimo ili uskratimo. Ko nije bio u doticaju s njima, ne zna kakva je to ljubav. Ogromno povjerenje prema strancima, ručice uvijek otvorene za zagrljaj, osmijesi zbog kojih se pomjeraju planine. Ako imalo sumnjaš da li ta djeca trebaju u školu sa tvojom - odi, molim te, još danas u „Sedru“. Odi i potraži ih. Znaš šta će tražiti od tebe? Ruksak. Male, pametne glavice traže ruksake. Ne slatkiše, ne igračke – ruksake. A onda pomisli na svoje dijete. Pametnom dosta. Srcu dosta. Duši i previše. Djeca će zaboraviti izrečeno, ali nikad neće zaboraviti osjećaj koji je izrečeno izazvalo. Zamislite da vam neko utisne osjećaj neželjenosti u srce i vi odrastate s tim – krnji, sputani, osakaćeni. Danas ti i ja imamo priliku pomoći nekom dalekom djetetu da ne provede godine i godine liječeći srce od hladnoće svijeta. Imamo priliku jer nam je u dvorištu, ne svojom voljom – ali je tu. Neka nose ovaj kraj i ove ljude kao toplinu u godinama što dolaze. Od srca svakoj bistroj, maloj glavici koja prolazi kroz ovu našu avliju na svom putu do budućnosti želim da uspije – da sa lahkoćom prođe mračne šume, hladne granice, loše ljude. Želim im svima da dođu do cilja, da dobiju priliku da ostvaruju svoje snove i da se sjećaju naše avlije kao neizmjerne topline. Molim te, budi od toplih. Hladno je vani, ali snijeg ostavi na krovovima. Slijedeći put kad neko spomene djecu migranata, zamisli da je tvoje jedno od njih i ponašaj se kako bi htio/la da se neko odnosi prema tvom djetetu pod tuđim nebom. Budi od toplih. Ljepše ćeš spavati. Piše: Elma Begić