MUSLIMAN U KINI NE SMIJE KLANJATI, POSTITI I ZVATI SE MUHAMED

“Mjesto je kao boca plina pod pritiskom; niko ne smije razgovarati, kamere posmatraju svaki potez. Stotine i hiljade osoba nestalo je ili su mrtvi. I mi smo nasilni separatisti?”, kaže Turani. Nasilje proizlazi iz represivne politike, a ne iz radikalne ideologije

 Piše: Jakub SALKIĆ za Stav.ba

 Kineska zapadna provincija Xinjiang srce je velikog dijela teritorije koja je obuhvaćena grandioznim državnim projektom “Put i pojas inicijative”, projekta koji se zove još i “Novi put svile”, a čiji je cilj jačanje ekonomskih veza sa Centralnom Azijom i regijama iza. Kineski zvaničnici nadaju se da će bogatstvo generirano ovim projektom pomoći da Xinjiang bude stabilan. Ova se regija godinama muči s etničkim nasiljem koje je, kako kažu kineski zvaničnici, podstaknuto globalnim džihadizmom. Ova provincija naseljena je uglavnom muslimanima Ujgurima. Kineska verzija priče jeste da se nasilje ispoljava zbog globalnog trenda džihadizma, no, Ujguri znaju da nije tako, nasilje je izazvano kineskim ugnjetavanjem Ujgura koje postaje neizdržljivo. Prije osam godina nasilje je eskaliralo. Stradalo je 200 osoba u sukobima Han-Kineza i ujgurskog muslimanskog stanovništva. Ono što kineske vlasti danas rade u Xinjiangu vodi upravo prema novoj eskalaciji sukoba. Naime, proteklih mjeseci kineske vlasti intenzivirale su napore da uguše islamski identitet Ujgura, stanovnika provincije Xinjiang, strahujući, tobože, da će bilo koje javno ispoljavanje vjere odvesti u militantizam. Oko 10 miliona Ujgura u Xinjiangu (gotovo polovina populacije, a mimo službene procjene, vjeruje se da ih je puno više) dugo su vremena pod čvrstom kontrolom: zabranjen im je odlazak na hadž i umru u Meku bez odobrenja lokalnih vlasti, studenti ne smiju postiti tokom ramazana, uvedene su restrikcije u pogledu odijevanja (npr. žene koje imaju pokriveno lice ne mogu se voziti autobusom), zabrana ulaska u džamije za osobe mlađe od 18 godina i tako dalje. Ali, nakon što je prošle godine u augustu preuzeo dužnost šefa Komunističke partije Xinjianga, Chen Quanguo lansirao je još okrutnije mjere. On je, djelomično, zaslužan za slamanje tibetanskih disidenata, gdje je ranije služio kao lider Komunističke partije. Kao i Tibetanci, mnogi stanovnici Xinjianga kažu da su predali pasoše u policiju i moraju tražiti odobrenje za odlazak u inostranstvo. U jednom dijelu Xinjianga naređeno je da se u sva vozila ugrade uređaji za satelitsko praćenje. Bilo je nekoliko slučajeva koji pokazuju šta kineski zvaničnici nazivaju “snaga groma”, uključivanjem hiljada paravojnih formacija da patroliraju ulicama.

 MOBILNE APLIKACIJE ZA PRIJAVU MUSLIMANA
 U maju ove godine stiglo je novo pravilo koje se odnosi na zabranu “nenormalne” brade. Također, nova pravila nalažu zaposlenim u prijevozničkim kompanijama da moraju prijaviti žene koje nose veo na licu ili im je cijelo tijelo pokriveno, kao i zabrana davanja imena djetetu koja “preuveličavaju religijski zanos”. Tako su na listi zabranjenih imena Muhamed, Meka, Saddam… Roditelji djece s takvim, zabranjenim imenima neće moći dobiti najvažnije dokumente o registraciji porodice, a djeci će biti onemogućeno besplatno školovanje i zdravstvena zaštita. Stanovnicu su bili pitani da špijuniraju jedni druge. U Urumqi, regionalnom sjedištu, lokalci mogu prijaviti sigurnosnu prijetnju putem nove mobilne aplikacije. Ljudima koji žive u Altayu, u sjevernom Xinjiangu, obećana je nagrada u iznosu od 720.000 dolara za informaciju koja će dovesti do hapšenja militanata. Stanovnici Xinjianga zamoljeni su da prijave vlastima sve vjerske aktivnosti, uključujući vjenčanja i sunećenja. Vlada također testira lojalnost građana. U martu je jedan službenik u Hotanu, u južnom Xinjiangu, degradiran zbog “bojažljivosti” u “borbi protiv religijskog ekstremizma” zato što je izabrao da ne puši pred grupom mula. Chen Quanguo kandidat je za poziciju šefa Politbiroa. Demonstriranje nepopustljivosti može mu pomoći da se dodvori kineskom predsjedniku Xiju Jinpingu. Kina je u 2016. godini potrošila na sigurnost u Xinjiangu gotovo 20 posto više u odnosu na godinu ranije. Oglasi za poslove povezane sa sigurnošću povećani su za tri puta u odnosu na prošlu godinu, piše The Economist. Ujguri su okrivljeni za nekoliko napada u Xinjiangu u posljednje vrijeme. U jednom od njih, u februaru ove godine, u južnoj prefekturi Hotan, tri muškarca naoružana noževima ubila su pet, a ranila nekoliko osoba prije nego što ih je policija upucala (lokalni reporteri sugeriraju da se nasilje desilo nakon što je ujgurska porodica kažnjena zbog toga što su klanjali u kući). Kao i na Tibetu, uznemirujući nadzor i zabrane kulturnog izražavanja hrane ljude očajem. “Društvo je kao voćka”, kaže ujgurski vozač iz Kashgara novinaru The Economista i dodaje: “Stisni je previše jako i ona će pući.” Peking je kroz historiju kontrolirao Xinjiang, kao i Tibet, u isprekidanim intervalima. Xinjiang i Tibet povezuje i nesreća da ih Kinezi doživljavaju kao stratešku tampon-zonu za zaštitu od susjeda. Tokom tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća oformljene su dvije kratkotrajne nezavisne “istočnoturkestanske” republike, od kojih je druga bila pod velikim utjecajem Sovjetskog Saveza. Nakon pobjede kineskih komunista 1949. godine, Peking je brže-bolje uputio hiljade vojnika na izgradnju paravojnih državnih farmi: Xinjiang je postao lokacija za kaznene centre, a nešto kasnije i za pripadnike Crvene garde “poslate na selo”. Kasnije su uslijedili migracioni talasi i sada Han-Kinezi čine 40 posto populacije, što nije mnogo manje od 47 posto Ujgura.
ZAKOPANI KUR’AN
 Novine Muslim Link prije dvije godine objavile su intervju s premijerom Vlade Istočnog Turkistana u ezgilu Enverom Jusufom Turanijem, koji kaže da je islam u Xinjiangu ili Istočnom Turkistanu sistematski izbrisan, a svaka je regija podijeljena, starješinstvo je dodijeljeno Kinezima ili prokineski nastrojenim osobama, a implementirala se maoistička ideologija. “Sjećam se da sam tri ili četiri godine živio u radnom logoru u predgrađu Tijena, prisiljen od strane kineske vojske jer su se moji roditelji protivili kineskim politikama”, kaže Turani. Turanijevi roditelji bili su označeni kao kontrarevolucionari – buržuji, a njegov otac otpušten je s mjesta direktora poljoprivrednog odjela. Progon njegove porodice trajao je 22 godine. “U našem gradu gdje smo živjeli bio je čovjek po imenu Kudrat, i njegova supruga Kureš Han. Bili su jako siromašni, Vlada ih je namamila s retorikom i zemljom, dala im je kuću koju je oduzela od vlasnika nakon što ga je ubila”, priča Turani o manipulaciji masama. Sretan što je dobio zemlju od Vlade, stariji Kudrat i njegova porodica prisiljeni su brinuti se o stotinama svinja. Turani i njegovi roditelji, kao i Hanovi, nikada ranije nisu u svom životu vidjeli svinje. Kineske vlasti svim su muslimanima u gradu dale “besplatne svinje” da ih uzgajaju. “Većina mesdžida pretvorena je u propagandne centre, kina i bioskope. Naša zemlja postala je radni logor”, kaže on, a veliki broj bogatih zemljoposjednika pogubljen je. “Moj je babo imao Kur’an zakopan u našem dvorištu, vidio sam to svojim očima. Vidio sam da moj babo zakopava Kur’an nakon smrti predsjednika Maoa, moj je otac učio Kur’an”, ispričao je Turani. Okupacija je bila više nego brutalna, otvoreni prostor za nuklearne testove koji su ubili na hiljade ljudi, pogubljeni politički zatvorenici, srušene džamije, prisilne masovne imigracije etničkih Kineza, namjerna ekonomska diskriminacija u koristi navodnih etničkih Kineza, sinicizacija (mijenjanje kroz kineski utjecaj i pretvaranje nekineskog naroda u Kineze) itd. Nekadašnje slano jezero Lop Nor, koje se nalazi u Istočnom Turkistanu, korišteno je za 46 pojedinačnih nuklearnih detonacija u periodu od 1964. do 1996. godine. U septembru 2004. godine Turani je s prijateljima zemljacima proglasio Vladu Istočnog Turkistana u egzilu u Kongresu SAD-a. Oni imaju svoj ustav, zastavu, pisani jezik, kao i grb na osnovu prethodnih dviju država. Izgnanici Istočnog Turkistana uključuju Ujgure, Kirgize, Uzbeke i Tadžikistance. Narodna Republika Kina protivi se formiranju Vlade Istočnog Turkistana u egzilu. Posljedice su velike i Vlada SAD-a brzo se distancirala od Vlade u nastojanju, kazavši da ih ne priznaju.

 EKONOMSKI NAPREDAK
 Dr. Haijun Ma, pripadnik kineskog naroda Hu i profesor historije u Merilendu, kaže: “Kineska kampanja borbe protiv tri zla (ekstremizma, separatizma, terorizma) počela je otprilike 1990. godine, a od tada je proširena na sprečavanje Ujgura da steknu svoju nezavisnost. Kina, koja je gledala kako SAD vodi rat u Afganistanu (također protiv terorizma), ne tako davno je iskoristila potencijalnu prijetnju od terorizma da bi opravdala svoje akcije u Xinjiangu. Turani se slaže da je došlo do ekonomskog razvoja u regiji, ali baš kao što su i naselja na Zapadnoj obali za Izraelce, razvoj je jedino rezerviran za etničke Han-Kineze ili one koji su u skladu s onim što Vlada želi. Urumqi, glavni grad, naseljen je etničkim Kinezima, a u pojedinim područjima samo je pet posto Turkistanaca ostalo, naročito u centru grada. “Mjesto je kao boca plina pod pritiskom; niko ne smije razgovarati, kamere posmatraju svaki potez. Stotine i hiljade osoba nestalo je ili su mrtvi. I mi smo nasilni separatisti?”, kaže Turani. Nasilje proizlazi iz represivne politike, a ne iz radikalne ideologije. Kao i u Tibetu, mlađi Ujguri očekivali su da će imati koristi od privrednih reformi u Kini. Ali, oni su gurnuti ustranu jer je glavni dio profita otišao Han-Kinezima. Fakultetski obrazovani Ujguri žale se na diskriminaciju prilikom zapošljavanja, dok se u ruralnim područjima seljaci žale da se voda i drugi resursi preusmjeravaju ka kineskim doseljenicima. Mnogi Ujguri vjeruju da se, kako piše u posljednjem izvještaju Amnesty Internationala, njihov etnički identitet “sistematski uništava”. Ključno pitanje – opet kao i u Tibetu – nije toliko u tome da Ujguri žele nezavisnost. Većina njih kaže da su se pomirili s činjenicom kineskog suvereniteta i da samo traže određeni stepen prave autonomije. (Xinjiang je zvanično “autonomna pokrajina” iako ima čak i manja ovlaštenja nego Tibet.) Pa ipak, scene napada Ujgura na Han-Kineze iz Urumqija – koje kineskim medijima služe za selektivno izvještavanje – pokazuju da je etnički gnjev dostigao novi, ozbiljniji nivo. Prijetnja koju je Kina djelomično izmislila sada je postala realnija.