Sjećanje na znane i neznane heroje: PORIĆ OSMAN
Porićeve operativne sposobnosti rezultirale su velikim pobjedama. Među najsjajnijim koju je planirao i kojom je rukovodio je ona na području Travnika spočetka juna 1994. godine, u rejonu sela Goleš. Za samo dva sata oslobođeno je oko 25 mk2 okupirane teritorije. Pobjeda je izvojevana praktično bez gubitaka. Odnos prema zatečenom civilnom stanovništvu na oslobođenoj teritoriji bio je izuzetno korektan. Po mnogima, zahvaljujući Osmanovoj odlučnosti u komandovanju i nesebičnosti u sadjejstvu i pomoći drugima u borbi, 708. lahka brigada je donijela preokret na Ključkom bojištu oktobra 1995. godine u završnim operacijama za oslobađanje domovine. Kada je većina komandanata brigada Sedmog korpusa Armije RBiH, prilično zabrinuta za dalji razvoj situacije na Ključkom bojištu, usljed uspješnog odvijanja agresorske kontraofanzive, predlagala hitno napuštanje ovog bojišta i povlačenje, komandant Osman je bio upravo prispio iz srednje Bosne sa svojom brigadom na ovo bojište. Odlučno se usprotivio povlačenju. Svakom komnadantu u čijoj zoni je bila kritična odbrana ponudio je svoje čete i praktično iz vozila svoje jedinice uveo u borbu. Napad „arkanovaca“ je zaustavljen – agresor je potisnut. Ključko bojište je odbranjeno. Moglo se krenuti u gonjenje agresorskih jedinica. Ostalo je iz Osmana još mnoštvo sličnih podviga. Bez obzira što je bio komandant brigade išao je sa izviđačima u borbeni raspored agresora. Tako je u septembru 1995., na Vlašiću sa izviđačima otišao na Imljanski plato (plato koji je dublje u agresorovoj dubini od Koričanskog, gdje su bile linije). Da je bilo tada dovoljno odvažnih ljudi da ga prate, jedinice Sedmog korpusa Armije RBiH bi daleko otišle prema Tesliću i možda se spojile sa tešanjskim jedinicama. Treba spomenuti primjer herojstva koje je Osman Porić pokazao na dan svoje pogibije. Toga dana, 13. oktobra 1995. godne, komandant Porić Osman poveo je svoju brigadu u napad. Bilo je to na području Ključkog bojišta na planini Mulež. Nije se znalo gdje se zaustavio neprijatelj u svom uzastopnom povlačenju. Trebalo ga je otkriti, uspostaviti s njm oružani kontakt. Komandant Osman je brigadu vodio u jednoj koloni. Nije dao nikome da ide naprijed – on je išao na čelu sa svojim pratiocem. Bio je na pomolu kraj rata, pa ako treba da neko pogine, neka to ne bude neki borac, neka to bude on. Duboko u planini Mulež, neprijatelj je ostavio grupu vojnika koja je imala zadatak da zadržava nadiranje jedinica Sedmog korpusa Armije RBiH. Pokosio gaje rafal iz „osamdesetčetvorka“. Njegovog pratioca spasio je okvir od puške zadiven u prsluku. Tako je pogunuo slavni komandant Osman Porić. Časno, kako je i živio. Smrti se nije bojao, čak joj je prkosio, reklo bi se. Zato što je bio privržen oružanoj borbi za oslobođenje RBiH i naroda, zato što je sa svojim borcima išao rame uz rame, vrlo često u izviđačkim aktivnostima kao i u prvim redovima borbe, zato što je spram ljudi imao ljudski a spram zadataka odgovoran odnos – Osmana Porića su borci poštovali i cijenili. Obišao je sva ratišta širom Bosne da bi, kao doprinos slobodi svoje zemlje za nju dao ono što je najvrijednije – život. Osman je u toku svoga života i rada više puta pohvaljivan i nagrađivan. Povodom Dana Armije RBiH 1995. – nagrađen je pištoljem sa posvetom komandanta Sedmog korpusa Armije RBiH. Posthumno je dobio ratno priznanje Značku „Zlatni ljiljan“. Iza Osmana su ostala njegova djela koja će kod svih nas buditi sjećanje na ovog istinski velikog i plemenitog čovjeka, heroja. Njegova supruga i sinovi, Armija RBiH i njen Sedmi korpus zaista su ponosni na njegov lik i djelo. Takav je bio Osman, komandant čija je najčešća komanda bila „gospodo, borci, zamnom“. Neka mu je rahmet k'o Vlašić golemi. (hasib-musinbegovic)
Post a Comment