Krajišnici se vraćaju kući – historijski manevar 17. krajiške brigade prema Bosanskoj krajini 1995. godine

Nakon sloma Republike Srpske Krajine i Republike Zapadna Bosna, u avgustu 1995. godine, 5. korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine dolazi u takvu situaciju da sve svoje snage prebaci na dio ratišta prema Vojsci Republike Srpske. U tom cilju, nakon detaljne pripreme, 13. septembra 1995. godine otpočinje velika oslobodilačka akcija – “Sana 95”. Nakon munjevitog prodora i oslobađanja ogromnog dijela teritorije, pripadnici ARBiH iz ostalih dijelova BiH, zadivljeni krajiškim uspjehom, nastoje se pridružiti, kao ispomoć, krajiškom prodoru prema Banja Luci. Prva jedinica koja će učiniti historijski iskorak u tom pogledu je 17. krajiška brigada ARBiH iz sastava 7. korpusa, čiji su pripadnici uglavnom bili protjerani krajišnici koji su svoj spas pronašli u srednjoj Bosni. Dana, 20. septembra 1995. godine, na dugi marš, 125 vozila 17. krajiške brigade na čelu sa Fikretom Ćuskićem i Sakibom Forićem kreću na put prema Bosanskoj krajini. Već dan ranije, general Mehmed Alagić, izdaje naredbu da se formira kolona koja će se kretati pravcem Travnik – Novi Travnik – Bugojno – Kupres – Livno – Bosansko Grahovo – Bosanski Petrovac. I pored određenih zastoja, koje je kolona imala na teritoriji koja je bila pod kontrolom Hrvatskog vijeća odbrane, kolona je uspješno stigla 20. septembra, u 23:00 na Petrovačku visoravan gdje ju je dočekao general 5. korpusa Atif Dudaković. Prolazeći kroz dijelove BiH koji su bili pod kontrolom HVO, oficiri HVO su molili Alagića da sve prođe uredu i bez provokacija, navodeći da na ovom prostoru nikada nije bilo “ljiljana” a sada prolazi višekilometarska kolona od 125 vozila. Ovakva ispomoć je odlično došla, jer 5. korpus koji je već oslobodio Kulen Vakuf, Bosansku Krupu, Bosanski Petrovac i Ključ je bio vidno izmoren a i sama ofanziva više nije imala tako munjevit karakter. Također, i VRS je krenula u žestoku kontraofanzivu. Linije ARBiH su na lijevom i desnom krilu popuštale. Ipak, manevar jedinica ARBiH i dalje nije prestajao, tako da je u Bosansku krajinu prebačeno dodatnih 10 800 boraca. Zahvaljujući dolasku ovih jedinica, a naročito 17. krajiškoj, odbranjen je grad Ključ i desna obala rijeke Sane. Dok je trajala grčevita borba za Ključ, jedan visoki američki zvaničnik je svakih pola sata telefonirao predsjednika Aliju Izetbegovića ubjeđujući ga da odmah potpiše primirje, jer “Ključ pada”. I sam general Mehmed Alagić je bitku za Ključ nazvao svojim “najtežim danom u ratu”. Odmah nakon odbrane Ključa, početkom oktobra, uslijedila je snažna kontraofanziva ARBiH prema Sanskom Mostu, kojom je komandovao Atif Dudaković. Združene jedinice 5. i 7. korpusa 10. oktobra 1995. godine ulaze u Sanski Most, te smještaju komandu u hotel “Sanus”, odakle su se samo sedamdesetak metara dalje vodile borbe oko glavne pošte. Pored jedinica 5. i 7. korpusa učešće u oslobođenju Sanskom Mosta uzela je i Gardijska brigada, kojom je komandovao Dževad Rađo, a koja je odmah nakon manevra iz Sarajeva uključena u bitku. Ovaj manevar koji je učinila 17. krajiška brigada, a za njom i ostale jedinice ARBiH, dokazao je da je ARBiH izrasla u respektabilnu silu, odlučnu da brzo djeluje u cilju sprječavanja pada novoosolobođene teritorije. Nakon oslobođenja Sanskom Mosta jedinice 17. krajiške sa ostalim dijelovima ARBiH kreću u prodor prema Prijedoru i Omarskoj. Ipak, 12. oktobra 1995. godine nastupilo je konačno primirje kojim je zaustavljen daljni prodor jedinica ARBiH. Konačna zadaća ovog manevra je svakako bila Banja Luka čemu svjedoče riječi generala Mehmeda Alagića, na početku manevra 17. krajiške brigade prema Krajini: “Ne propustite istorijski trenutak ulaska naših jedinica u Banja Luku”.