Prvi komandir voda za specijalna dejstva - GAZIJA

- Nije imao nikakve veze s njim. Za njega je uvijek bio najveći izazov kada to nitko nije mogao učiniti, a onda je to učinio. Njegova neustrašivost i upornost stajati pred drugima i učiniti ga nemogućim i koštati života "

Počevši od agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, veliki broj bosanskih patriota koji su ostali na privremenom radu ili su se školovali izvan zemlje, odlučili su se vratiti u svoju domovinu. Nezakonito prelazeći teritorij pod kontrolom agresorskih snaga, pokušali su doći i pomoći svojim sugrađanima i svojoj zemlji. Među onima koji su sredinom juna 1992. godine sa svojom grupom prijatelja i poznanika otišli na slobodno područje Bihaćkog okruga, bio je i Nevzet Nanić, ideolog Jedinice za posebne namjene, kasnije poznat kao Gazija Scout i Diversion Channel. Nakon uspješnog prolaska kroz okupirana područja Hrvatske, dolaska u rodni Buzim i pridruživanja Teritorijalnoj obrani BiH, Nevzet Nanić uopće nije oklijevao, već je odmah sa svojim dječacima dao u izvršavanju borbenih zadataka.

Rođen je 8. svibnja 1968. godine u selu Zaradostovo (općina Buzim). Kao izvrstan student završio je osnovnu školu u Buzimu, a srednju školu u Bosanskoj Krupi. Početak rata ga na kraju studije gomila u Splitu. Sredinom lipnja 1992. osnovao je jedinicu od 21 borca ​​naoružanih pješaštvom i protuupalnim sredstvima. Ova jedinica, nazvana "Gazija", uspješno je prešla teritorij tzv. SAO Krajina i po dolasku su stavljene na raspolaganje jedinicama Teritorijalne obrane u operativnoj grupi Unsko-sanski. Načelnik "Gazije" Nevzet Nanić sudjelovao je u sprječavanju tenkovskog prodora agresorskih snaga protiv Buzima, gdje je i umro 30. lipnja 1992. godine u Osmača-Baštra, u blizini bosanskih otoka. Dobio je 5. korpus, a posthumno 15. travnja 1994. dobio je značku "Zlatni ljiljan".

STUDIJA I PRIPREMA ZA RAT

Nevzetina supruga Mirza danas živi u Bihaću, gdje radi kao pedagog u Srednjoj elektrotehničkoj školi. "Ipak sam se upoznao na svadbi Rasima Asima Bajrektarevića, koji je bio moja tratinčica." Nevzet trenirao s Asima Karateom. Tada sam upoznao Izeta i ostalu njegovu braću. Nevzet je bio društven i komunikativan. Uvijek se nasmiješio ostalima. Nakon četiri godine, vjenčali smo se. Dobili smo Emira 1991. godine. Nakon srednje škole kratko je radio u Velikoj Kladuši, a zatim se upisao na Pomorski fakultet u Splitu, smjer Brodostrojarstvo. Posljednji put kad smo napustili Split, nisam planirao ostati tamo. Nevzet je imao ispite, stvari sam uzimao samo dva ili tri dana. Kad smo stigli u Split, više se nismo mogli vratiti u Krajinu. Mogla je to biti krajem 1991. ili možda čak početkom 1992. godine. Nevzet je bio na kraju istraživanja. Ostao mu je još nekoliko ispita. Diplomirao je i diplomirao, prijavio ga, komisija je prihvatila rad, ali ga nije branila jer je otišao u Bosnu. Kada je studirao, Nevzet je bio vrlo marljiv, osobito darovit za prirodne i tehničke znanosti. Sve što bi se slomilo od kućanskih aparata, on bi to brzo ispravio. Što se tiče matematike i stručnih predmeta, kolege su često tražili pomoć i došli raditi zajedno “, prisjeća se Mirza.

Pripreme za rat koji je Nevzet započeo prije nego što je njegova obitelj posljednji put trajala za Split. "Nakon što se Emir rodio, jednom smo bili u Buzimu. Sjećam se da je Nevzet, zajedno s Asimom Bajrektarevićem i još nekim momcima, otišao negdje u noć. Moglo je biti u ljeto 1991. Naša soba je bila gore, pokraj ceste. Netko bi bacao kamenje na prozor, a on je uzeo uniformu i cipele ispod kreveta i otišao. Vjerojatno u vrijeme osnivanja Patriotske lige, u rujnu 1991. godine. Ustao sam rano ujutro da bih mogao oprati čizme da moji roditelji ne bi vidjeli da su blatnjavi. Rekao mi je da skautiraju na neke policijske punktove prema otoku i Krupi. Još je bio u tijeku svih događaja. Kasnije, kada smo otišli u Split, neki od njegovih prijatelja su počeli dolaziti u naš stan na sastanke. Uglavnom su to bili ljudi koji su kasnije prešli teritorij SAO Krajine u Bosnu. Sjećam se da su među njima bili Omer Husidić, Rahmetli Ahmo Sahinović, Nevzetov brat Nijaz i još neki. Upoznali su se, razgovarali i razgovarali s nama u stanu “, kaže Mirza.

Nevzet je nekoliko puta odlazio u Rijeku, a početkom travnja 1992. otišao je u Zagreb s tom skupinom. - Otišao sam u luku. I danas se sjećam njegovih pozdrava s broda. Pet prstiju ispružena. Iz Zagreba je dolazio nekoliko puta. Posljednji put je 14. travnja 1992. pozvao na Emirov rođendan. Tražio je priču sa svojim sinom koji je upravo napunio prvu godinu. Pitao me što sam mu kupio za rođendan jer je ostavio nešto novca. Kad je otišao u Bosnu, nikada se nije vratio. I obećao je da će odgovoriti kad stigne. U srpnju sam počela umirati. Svatko s kim sam odavno bio u kontaktu skrivao se od mene. Tek u kolovozu sam saznao istinu. Trebalo mi je dugo vremena da prihvatim da sve mora biti tako. Emir i ja smo tamo ostali do veljače 1994. godine. Nakon toga, vratili smo se u Bosnu, na slobodno područje Bihaćkog okruga,

Neotkrivena, Mirza se kao čovjek kaveza duha prisjeća kao altruista, humanista, kao pravedan. "Sa svojih dvadeset i četiri godine, ali i prije mnogo godina, on je u velikoj mjeri iskorijenio svoje poglede i načela. Bio je izuzetno vrijedan i volio je pomagati drugima. Bio je odgovoran kao roditelj. Sjećam se da je dugo vremena gledao kako ih kupuju tenisice, a kad je zaradio novac i kad ih je konačno kupio, dao ih je bratu. Uvijek je bilo jednostavno i skromno, kaže Mirza.

TRANZICIJA TERITORIJE SAO KRAJINE

Prijedorski Mujo Talić jedan je od onih koji su došli s Nevzetom iz Hrvatske, a sudjelovao je iu akciji u kojoj je Nevzet ubijen. "Upoznali smo se u Splitu u ožujku 1992., gdje sam radio. Naš susret bio je čista slučajnost. Tada je trebao biti mobiliziran u Hrvatsku gardu. Kad smo se upoznali, pitao me hoće li ići s njegovom grupom za Krajinu. Nakon što sam se složio, sastali smo se neko vrijeme u Splitu dok se nismo dogovorili da se premjestimo u vojarnu Borongaj u blizini Zagreba. Što se mene tiče, u toj smo grupi bili rammetli Nevzo, rammetli Ahmo Šahinović, Nevzetov brat Nijaz i ja. U Zagrebu smo mjesec ili dva pripremili za preseljenje na slobodno područje Bihaća. U skupini koja je napustila Zagreb bilo nas je dvadesetak - šest iz Bihaća, neki iz Cazina i Krupe, a ostali su bili Bužimljani. Sjećam se da su u toj skupini bili Asmir Bakrač i Vladimir Šantić iz Bihaća, zatim Safet Makić Tunjar, dva Isaković i još neki. U Karlovcu smo se odmarali u jednoj školi, odakle smo otišli u pola dva navečer i stigli u Koran kroz polje Slunj. Zbog oluje nismo mogli prijeći vrata, ali smo se spustili malo niže i prešli most na Korani. Mi smo pobjegli u Johovicu kod Šturlića ”, prisjeća se Nevzetov saborac Mujo Talić.

Prolaz je trajao tri dana i dvije noći. Otišli su 16 i stigli su 18. lipnja 1992. "Nismo imali nikakvih sukoba s neprijateljskim jedinicama, ali u jednom dijelu Slunja primijetili smo nas dok smo trčali cestom. Pucali su na nas, ali nije bilo mrtvih ili ranjenih. Ubrzo nakon dolaska iz Hrvatske, sudjelovali smo u akciji na Osmači. Tada smo bili IDV 'Gazija', a Nevzo je bio zapovjednik. Nažalost, u ovoj Nevzovoj akciji i on je ubijen. Svih ovih godina pamtio sam se kao veliki sportaš i osoba iznimne prirode “, zaključio je Talić.

Pomoćnik zapovjednika 505. brigade Zijad Nanić bio je dobro upoznat s Nevzetom. "Nevza nije imao ni odluku da dođe iz Hrvatske. S njim su iz Bužima došli Safet Makić Tunjar, Mujo Talić, Ahmo Šahinović, Nijaz Nanić i još neki. Nevzet i njegova postrojba 30. lipnja 1992. otišli su u pomoć Osmanlijama. Bilo je to vrijeme kada još nije bilo jasno gdje su neprijateljske linije. Oni su htjeli biti posebna jedinica. To je bila i želja zapovjednika. Nisam se s njima bavio u to vrijeme, jer u to vrijeme, zapovjednik Nanić nije bio netko tko je jako zabrinut. Sve što je radio, pa čak i oko te skupine, radio je više sam, jer je u to vrijeme zapovjedništvo TO-a vodili drugi ljudi koji se jedva trude i cvile. Zapovjednik Nanic je skupio te momke zajedno. Međutim, njegova riječ nije bila posljednja. Tek nakon što sam saznao da su dali sebi ime 'Gazija'. Nakon Nevzine smrti, zapovjednik Nanić je inzistirao da to ime ostane ", kaže Zijad Nanić, dodajući:" On zaslužuje nagradu zlatni ljiljan jer je izrazio veliku hrabrost i odlučnost da se suprotstavi neprijateljskim napadima. Mislili su da su se malo opustili u tom području, ali svi su tada bili slabo pripremljeni, bez kvalitetnih informacija s terena. Vjerujem da je samo Nevzo umro tog dana i da se ta smrt dogodila izvan zone odgovornosti TO Buji. Naše su jedinice bile na Santraču, Cerkezu i Banjanima, a to se dogodilo na Osmacima, iznad raskrižja koje dijeli cestu Ivanj i Bužim. Sjećam se da je u toj grupi bio neki Begara, i neki Hasica, koji je kasnije umro na drugoj strani Une. Kada sam nakon nekoliko dana nakon Nevine smrti otišao s zapovjednikom Nanićem, još više u obitelj, nas dvojica smo razgovarali o svemu, čak io Nevzinoj smrti. Naravno, zapovjednik je ozbiljno utjecao na Nevzinu smrt. Tada mi je spomenuo sve loše okolnosti koje su prethodile tome. Loša koordinacija, neobvezivanje linije, nepostojanje načina povezivanja, nepostojanje točnih informacija. Rečeno je da je to prilično rezignirano jer je riječ o hrabrim momcima, ali još uvijek imaju mnogo više posla s njima. Smatrao je da je Nevzo patio dijelom zbog okolnosti koje su prethodile toj borbi, “prisjeća se Zijad Nanić. ne postojanje načina povezivanja, nedostatak točnih informacija. Rečeno je da je to prilično rezignirano jer je riječ o hrabrim momcima, ali još uvijek imaju mnogo više posla s njima. Smatrao je da je Nevzo patio dijelom zbog okolnosti koje su prethodile toj borbi, “prisjeća se Zijad Nanić. ne postojanje načina povezivanja, nedostatak točnih informacija. Rečeno je da je to prilično rezignirano jer je riječ o hrabrim momcima, ali još uvijek imaju mnogo više posla s njima. Smatrao je da je Nevzo patio dijelom zbog okolnosti koje su prethodile toj borbi, “prisjeća se Zijad Nanić.

Osim Nevzetove smrti, bio je veliki udarac za Izeta Nanića, tadašnjeg šefa stožera TO Bužim, koja je također uvelike utjecala na njegovu konačnu predanost preuzimanju zapovjedništva brigade.

“Zapovjednik Nanić je u početku bio pomalo rezerviran u vezi s prihvaćanjem dužnosti zapovjednika stožera, jer su njegova supruga i dvoje djece bili u Kragujevcu. Nakon što je izvukao svoju obitelj, a pogotovo nakon bratove smrti, nije bilo dilema oko potrebe za maksimalnim angažmanom. Na primjeru Nevzetove smrti, otkrio je koliko je propusta imao u organizaciji obrane. Shvatio je da je prilično otvoren i izrazito ne-taktički ulazak nekih jedinica izravno među četničke linije rezultat lošeg vodstva. Da je bio na čelu, znao je da će izgledati drugačije. Mjesec dana nakon Nevzinove smrti, prihvatio je ponudu da bude zapovjednik brigade. Na primjeru svoga brata, vidio je što znači biti velika želja i hrabrost za izvršenje borbenog zadatka, as druge strane, ono što nedostatak vojnog znanja znači pripremiti sve dobro i potpuno, kaže Nanić i opisujući Nevzeta, dodaje: "Nevzet je bio najviši među svojom braćom, iznimno crn, zgodan i zgodan momak. Godinama sam se bavio sportom i karateom. Od sve braće uglavnom je bio orijentiran na vjerovanje, a interes za vjeru došao je kroz karate klub u Bužimu, preko trenera Asima Bajrektarevića, koji se u to vrijeme mnogo ljudi okrenuo džamiji i proširio.

U HERCEGOVINI RATIŠTU

Nijaz Nanić je glumac od početka priprema za dolazak iz Splita do smrti brata. "4. travnja 1992. Nevzet je bio jedan od osnivača Kriznog štaba Teritorijalne obrane BiH u Splitu. U manje od dva tjedna formirao je postrojbu TO BiH, snagu tvrtke (osamdeset ljudi), koja je 18. aprila 1992. godine na bojište u području Šuice kod Tomislava Grada s natpisima TO BiH bila na vojnim uniformama, pješačkim naoružanjem i oružjem za antikolonijalne borbe. , Ova jedinica dobila je prvo borbeno iskustvo u maju 1992. u blizini Konjica. Sljedeći cilj koji je Nevzet sam postavio bio je stvaranje jedinice koja će biti poslana na rat u Bihaću. Prva ideja bila je da je postrojbu koju je formirao stavio pod vojno zapovjedništvo Hrvatske vojske, koja je djelovala na linijama razgraničenja hrvatskih snaga i tzv. SAO Krajina u blizini Karlovca. Takav je prijedlog došao tadašnjem zapovjedniku Hrvatske vojske u Karlovcu, izvjesnom Gašparicu, koji je takvu mogućnost odbacio ", kaže Niyaz.

Uslijedile su pripreme i traženje prilika za ono što je vlastitim snagama trebalo provesti. "Sredinom svibnja 1992. Nevzet je stigao sa skupinom od osam ljudi iz Splita u Zagreb i formirao jedinicu vodene snage pod nazivom" Gazija ". U vrijeme formiranja, broj države bio je 21. Sastojalo se od volontera koji su, vođeni željom da pomognu svojoj zemlji kada je to bilo najteže, napustili svoja radna mjesta i fakultete u raznim europskim zemljama i odlučno krenuli u borbu protiv nadolazećih zala. Nevzet je izvršio materijalno opremanje postrojbe (uniforme i oružje) uz operativnu potporu tadašnjeg predsjednika Mešihata Islamske zajednice Hrvatske, Ševke ef. Omerbašić i vojni ataše Bosne i Hercegovine u Zagrebu zaduženi za područje Bihaća. Jedija 'Gazija' formirala je svoju punu vojnu formaciju tijekom trodnevnog treninga u vojarni Jastrebarsko kod Zagreba. Jedinica čiji je zapovjednik bio Nevzet bila je snaga vode, sastavljena od tri divizije. Osim pješačkog oružja, prva divizija bila je opremljena oružjem za protunapad. U svrhu prije svega prvog borbenog zadatka, a to je prolaz kroz neprijateljske linije i nastavak kretanja dubinom od oko 100 km do slobodne teritorije, ova jedinica je imala i tri izviđača koji su kasnije zajedno s Nevzetom i hrvatskim vojnicima koji su bili angažirani u stražarstvu sigurno trošili. ovu jedinicu na slobodno područje Bihaća, ”prisjeća se brat Niaz. bila je opremljena oružjem za protunapad. U svrhu prije svega prvog borbenog zadatka, a to je prolaz kroz neprijateljske linije i nastavak kretanja dubinom od oko 100 km do slobodne teritorije, ova jedinica je imala i tri izviđača koji su kasnije zajedno s Nevzetom i hrvatskim vojnicima koji su bili angažirani u stražarstvu sigurno trošili. ovu jedinicu na slobodno područje Bihaća, ”prisjeća se brat Niaz. bila je opremljena oružjem za protunapad. U svrhu prije svega prvog borbenog zadatka, a to je prolaz kroz neprijateljske linije i nastavak kretanja dubinom od oko 100 km do slobodne teritorije, ova jedinica je imala i tri izviđača koji su kasnije zajedno s Nevzetom i hrvatskim vojnicima koji su bili angažirani u stražarstvu sigurno trošili. ovu jedinicu na slobodno područje Bihaća, ”prisjeća se brat Niaz.

Po dolasku na slobodno područje Bihaćke općine, jedinica "Gazija" je dio TO Bužim. Neki od članova ove formacije prijavljuju jedinicama koje gravitiraju svojim mjestima prebivališta. "Ostali borci koji su bili iz Buzima i bosanskih otoka ostali su, a jedinica je bila puna drugih boraca iz Buzija. Prva borbena aktivnost, kao jedinica opremljena i namijenjena za borbu protiv pobunjenika, bila je "Gazija" u četvrti Bosanska Otoka, na brdu Osmača. Nakon zaustavljanja napretka neprijatelja, Nevzet je naredio da se vrati u aktivnost povratka izgubljenih pozicija naših snaga. U naselju pod brdom Osmaca došlo je do svađe, kada je ubijen Nevzet, “svjedoči brat Nijaz.

ČOVJEK VELIKE UPORABE

Jedan od najboljih prijatelja Nevzeta bio je Nihad Varcar. „Znam mnogo o Nevzi jer smo zajedno proveli dobar dio svoje mladosti. Bili smo generacija, zajedno smo išli u osnovnu i srednju školu i svakodnevno se družili. Studirao je u Splitu, a ja sam otišao u Bihać, tako da je tijekom vikenda znao da će doći u Bihać. Sa nama su bili i Rasim Šahinović Kamenica, Halid i Husein Bajrektarević. Nevzo je bio dobar učenik, ali pomalo nestašan izvan škole. Nije imao 'novac' na mnogo načina. Imao je neku posebnu snagu i žar. Imao je petlju za mnoge stvari. Čim pomislim na njega, milion detalja mi pada na pamet. Kad se samo sjećam svih zla iz srednje škole u Bosanskoj Krupi ... Mi koji smo se intenzivno bavili obukom također smo trenirali karate, a redovno je marinirana prije i poslije škole. Tako smo se napili 1980-ih. Koliko smo puta izbačeni iz autobusa i pješice došli s otoka, Baštre ili Brig. Ali Nevzet je imao posebnu osobinu, to jest, bio je nevjerojatno uporan i tvrdoglav. I to je loše u ratu. Kad sam vidio da dolazi iz Hrvatske, odmah sam bio zabrinut jer sam znao njegovu prirodu i što bi to moglo značiti u narednom razdoblju. Bio je nevjerojatno uporan. Nije imao nikakve veze s njim. Zato sam odmah bio zabrinut jer sam više nego itko znao da je on osoba koja nije čak ni pred kim se ne osvećuje. Za njega je uvijek bio najveći izazov kada to nitko nije mogao učiniti, a onda je to učinio. I u ratu to ne ide tako. Tako je, nažalost, to bilo - njegova neustrašivost i ustrajnost da stoje pred drugima i učiniti, možda, i nemoguće, stajali su mu život «, kaže Nihad. Baštra ili Brigova. Ali Nevzet je imao posebnu osobinu, to jest, bio je nevjerojatno uporan i tvrdoglav. I to je loše u ratu. Kad sam vidio da dolazi iz Hrvatske, odmah sam bio zabrinut jer sam znao njegovu prirodu i što bi to moglo značiti u narednom razdoblju. Bio je nevjerojatno uporan. Nije imao nikakve veze s njim. Zato sam odmah bio zabrinut jer sam više nego itko znao da je on osoba koja nije čak ni pred kim se ne osvećuje. Za njega je uvijek bio najveći izazov kada to nitko nije mogao učiniti, a onda je to učinio. I u ratu to ne ide tako. Tako je, nažalost, to bilo - njegova neustrašivost i ustrajnost da stoje pred drugima i učiniti, možda, i nemoguće, stajali su mu život «, kaže Nihad. Baštra ili Brigova. Ali Nevzet je imao posebnu osobinu, to jest, bio je nevjerojatno uporan i tvrdoglav. I to je loše u ratu. Kad sam vidio da dolazi iz Hrvatske, odmah sam bio zabrinut jer sam znao njegovu prirodu i što bi to moglo značiti u narednom razdoblju. Bio je nevjerojatno uporan. Nije imao nikakve veze s njim. Zato sam odmah bio zabrinut jer sam više nego itko znao da je on osoba koja nije čak ni pred kim se ne osvećuje. Za njega je uvijek bio najveći izazov kada to nitko nije mogao učiniti, a onda je to učinio. I u ratu to ne ide tako. Tako je, nažalost, to bilo - njegova neustrašivost i ustrajnost da stoje pred drugima i učiniti, možda, i nemoguće, stajali su mu život «, kaže Nihad. Kad sam vidio da dolazi iz Hrvatske, odmah sam bio zabrinut jer sam znao njegovu prirodu i što bi to moglo značiti u narednom razdoblju. Bio je nevjerojatno uporan. Nije imao nikakve veze s njim. Zato sam odmah bio zabrinut jer sam više nego itko znao da je on osoba koja nije čak ni pred kim se ne osvećuje. Za njega je uvijek bio najveći izazov kada to nitko nije mogao učiniti, a onda je to učinio. I u ratu to ne ide tako. Tako je, nažalost, to bilo - njegova neustrašivost i ustrajnost da stoje pred drugima i učiniti, možda, i nemoguće, stajali su mu život «, kaže Nihad. Kad sam vidio da dolazi iz Hrvatske, odmah sam bio zabrinut jer sam znao njegovu prirodu i što bi to moglo značiti u narednom razdoblju. Bio je nevjerojatno uporan. Nije imao nikakve veze s njim. Zato sam odmah bio zabrinut jer sam više nego itko znao da je on osoba koja nije čak ni pred kim se ne osvećuje. Za njega je uvijek bio najveći izazov kada to nitko nije mogao učiniti, a onda je to učinio. I u ratu to ne ide tako. Tako je, nažalost, to bilo - njegova neustrašivost i ustrajnost da stoje pred drugima i učiniti, možda, i nemoguće, stajali su mu život «, kaže Nihad. Zato sam odmah bio zabrinut jer sam više nego itko znao da je on osoba koja nije čak ni pred kim se ne osvećuje. Za njega je uvijek bio najveći izazov kada to nitko nije mogao učiniti, a onda je to učinio. I u ratu to ne ide tako. Tako je, nažalost, to bilo - njegova neustrašivost i ustrajnost da stoje pred drugima i učiniti, možda, i nemoguće, stajali su mu život «, kaže Nihad. Zato sam odmah bio zabrinut jer sam više nego itko znao da je on osoba koja nije čak ni pred kim se ne osvećuje. Za njega je uvijek bio najveći izazov kada to nitko nije mogao učiniti, a onda je to učinio. I u ratu to ne ide tako. Tako je, nažalost, to bilo - njegova neustrašivost i ustrajnost da stoje pred drugima i učiniti, možda, i nemoguće, stajali su mu život «, kaže Nihad.

Varcar najviše žali što se s dvanaest dana od dolaska do smrti nije družio s Nevzettom. “Zapovjednik Nanić Nevzeta je odmah regrutirao i počeo s njim raditi jedinicu Gazije. U dane su odlazili na izlet u Trebinju kod Lubarde, zatim trening u Čavu, neke vježbe i slično. Izo je imao ideju izgraditi i obučiti elitnu postrojbu iz te skupine. A onda sam bio u 'Hamzami' u Zaradostovi, tako da se ovih dana nismo mnogo družili. Sreli smo se gotovo svaki dan, ali nije bilo isto kao prije. Nikad ne mogu zaboraviti da mi je donio dvije cigarete iz Hrvatske. Kad je umro, cijeli se svijet srušio. Skoro sam upoznao njegovog sina Emira s nekim poslom. Kad sam vidio ovo 'dijete', neke su me emocije uhvatile. Ima lice od tri do četiri osobe na licu koje me podsjetilo na Ramzmeta Nevzeta.

izvor:stav.ba
autor: Amir Sijamhodžić