Kako su Britanci podijelili arapski svijet

Razvoj savremenih nacionalnih država u arapskom svijetu je fascinirajući i srcelamajući proces. Prije 100 godina, većina Arapa je bio dio Osmanlijskog carstva (hilafeta), velike multietničke države čiji je centar bio u Istambulu. Danas, politička mapa arapskog svijeta izgleda kao velika kompleksna slagalica. Kompleksni i zapetljani slijed događaja u 1910-im doveo je do kraja Osmanlija i pojavu ovih nacija sa granicama preko Bliskog istoka, dijeleći muslimane jedne od drugih. Mnogo različitih faktora je dovelo do toga, ali uloga koju je odigrala Britanija je bila daleko veća nego uloga bilo kojeg drugog igrača u regiji. Tri različita sporazuma su napravila sukobavljavajuća obećanja kojih su se Britanci morali držati. Rezultat je bio politički nered koji je podijelio veliki dio muslimanskog svijeta. Početak Prvog svjetskog rata U ljeto 1914., izbio je rat u Evropi. Kompleksni sistem saveza, militarističkih utrka u naoruža(va)nju, kolonijalne ambicije, i generalno loše upravljanje najviših vladinih nivoa doveli su do razarajućeg rata u kojem će stradati 12 miliona ljudi od 1914.-1918. Na strani Saveznika stajala su carstva Britanije, Francuske i Rusije. Centralne sile su sačinjavale Njemačka i Austrougarska. Osmanlijsko carstvo u 1914. na početku rata Na početku, Osmanlijsko carstvo je odlučilo da ostane neutralno. Nisu bili ni izbliza snažni kao i jedna druga nacija koja se borila u ratu, i bili su razdirani od strane unutarnjih i vanjkih prijetnji. Osmanlijski sultan (halifa) je bio ništa drugo nego marioneta, a zadnji snažni sultan, Abdulhamid drugi, bio je svrgnut u 1908. i zamjenjen sa militarističkom vladom Tri paše. Oni su bili sekularna vesternizirana grupa, Mladi turci. Financijski, Osmanlije su bile u ozbiljnom škripcu, dugovali su veliki dug evropskim silama koji nisu mogli da plate. Nakon što su pokušali da se pridruže Saveznicima pa bili odbijeni, Osmanlije su stale na stranu Centralnih sila u oktobru 1914. Britanci su odmah počeli smišljati planove da unište Osmanlijsko carstvo i prošire svoje bliskoistočno carstvo. Već su kontrolirali Egipat od 1888. i Indiju od 1857. Osmanlijski Bliski istok se nalazio upravo u sredini ove dvije važne kolonije, i Britanci su bili odlučni da ga unište kao dio svjetskog rata. Arapski revolt Jedna od britanskih strategija je bila da okrenu podređene arape iz Osmanlijskog carstva protiv vlade. Oni su našli spremnog i voljnog pomagača u Hidžazu, zapadnoj regiji Arapskog poluotoka. Šerif Husejn bin Ali, emir Meke je ušao u sporazum sa britanskom vladom da digne pobunu protiv Osmanlija. Njegovi razlozi savezništva sa Britancima protiv Osmanlija su ostali nepoznati. Mogući razlozi njegove pobune su bili, neslaganje sa turskim nacionalističkim ciljevima Tri paše, lična svađa sa Osmanlijskom vladom, ili jednostavno želja za sopstvenim kraljevstvom. Koji god da su bili njegovi razlozi, šerif Husein je odlučio da se pobuni protiv Osmanlijske vlade u savezu sa Britancima. Zauzvrat, Britanci su obećali pružiti novac i oružje pobunjenicima koje im je trebalo pomoći u borbi portiv mnogo bolje organizovane osmanlijske vojske. Također, Britanci su obećali njemu, da će nakon rata, on dobiti svoje sopstveno arapsko carstvo koje će pokriti cijeli Arapski poluotok, uključujući Siriju i Irak. Pisma u kojima su dvije strane pregovarale i raspraljale o pobuni su poznate kao Korespodencija MekMahon-Husein, jer je šerif Husein komunicirao sa britanskim visokim komesarom u Egiptu, Henrijem MekMahonom. Arapski pobunjenici sa zastavom koji su kreirali Britanci kao simbol Arapske pobune U junu 1916. Šerif Husein je vodio grupu naoružanih beduina iz Hidžaza u vojnu kampanju protiv Osmanlija. Za nekoliko mjeseci, arapski pobunjenici su uspjeli da zauzmu brojne gradove u Hidžazu (uključujući Džedu i Meku) uz pomoć britanske vojske i mornarice. Britanci su pružali podršku u vojnicima, oružju, novcu, savjetnicima (uključujući “legendarnog” Lavrensa od Arabije) i zastavu. Britanci su u Egiptu nacrtali zastavu za Arape da je koriste u borbi, koja je poznata kao “Zastava arapske pobune”. Ova zastva će kasnije postati model za druge arapske zastave država kao što su Jordan, Palestina, Sudan, Sirija i Kuvajt. Dok je Svjetski rat prolazio kroz 1917. i 1918. godinu, arapski pobunjenici su uspjeli da zauzmu mnoge velike gradove od Osmanlija. Dok je Britanija napredovala unutar Palestine i Iraka, zauzimajući gradove kao što su Jerusalem i Bagdad, Arapi su im pomogli zauzimajući Aman i Damask. Važno je istaći da Arapska pobuna nije imala podršku velike većine arapskog naroda. Taj pokret je bio manjina kojeg je vodilo nekoliko vođa koji su tražili povećanje svoje sopstvene vlasti. Većina arapskog naroda se držala podalje od sukoba i nije podržavala pobunjenike niti Osmanlijsku vladu. Plan Šerifa Huseina da formira svoje sopstveno arapsko kraljevstvo je uspjevalo do tada, međutim Britanija ja dala i druga obećanja. Sajks-Pikot sporazum Britanska i francuska kontrola prema Sajks-Pikot sporazumu Prije nego što je Arapska pobuna uopšte i počela i prije nego što je Šerif Husein mogao napraviti svoje arapsko kraljevstvo, Britanci i Francuzi su imali druge planove. U zimu 1915.-1916., dvojica diplomata, Mark Sajks iz Britanije i Francis Dordžs-Pikot iz Francuske su se tajno sastali da “odluče sudbinu” arapskog svijeta nakon Osmanlija. Prema onome što će kasnije postati Sajk-Pikot sporazum, Britanci i Francuzi su se složili da podjele arapski svijet između sebe. Britanci su dobili kontrolu onoga što je sada poznato kao Irak, Kuvajt i Jordan. Francuzi su dobili savremenu Siriju, Libanon i južnu Tursku. Status Palestine se trebao odlučiti kasnije, sa cionističkim ambicijama koje su se trebale uzeti u obzir. U zonama kontrole koje su date Britancima i Francuzima bio je dozvoljen neki oblik arapske autonomije u nekim područjima, mada su evropljani kontrolirali takva arapska kraljevstva. U drugim područjima, Britancima i Francuzima je obećana potpuna kontrola. Iako je to trebao biti tajni sporazum za Bliski istok nakon Prvog svijetskog rata, sporazum je izašao u javnost u 1917. kada ga je razotkrila ruska bolješvička vlada. Sajks-Pikot sporazum se direktno suprostavljao obećanjima Britanaca prema Šerifu Huseinu što je prouzrokovalo znatnu količinu tenzija između Britanaca i Arapa. Međutim, ovo neće biti zadnji sukobljavajući sporazum koji će Britanci napraviti. Balfurska deklaracija Još jedna grupa koja je željela ostati u političkom pejzažu Bliskog istoka su cionisti. Cionizam je političko-ideološki pokret koji poziva na uspostavljanje jevrejske države u Svetoj zemlji Palestini. Počeo je u 1800-tim kao pokret koji je nastojao naći domovinu dalje od Evrope za Židove (od kojih je većina živjela u Njemačkoj, Poljskoj i Rusiji). Artur Baluf i orginalna Balfurska deklaracija Naposlijetku, cionisti su odlučili da izvrše pritisak na britansku vladu tokom Prvog svjetskog rata da im omoguće da se nastane u Palestini nakon što rat budu završen. U britanskoj vladi je bilo puno onih koji su simpatisali ovaj pokret. Jedan od njih je bio Artur Balfur, ministar vanjskih poslova Britanije. 2. novembra, 1917., on je poslao pismo baronu Rotsčajldu, vođi cionističke zajednice. U pismu je objavljena službena podrška britanske vlade ciljevima cionističkog pokreta o uspostavljanju jevrejske države u Palestini: Vlada njegovog visočanstva sa naklonošću vidi osnivanje nacionalnog doma za jevrejski narod u Palestini, i uložit će svoje maksimalne napore da olakša postizanje ovog zadatka, iz kojeg se jasno može razumiti da neće biti ništa učinjeno što će ugroziti civilna i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini, ili prava i politički status koji uživaju Židovi u bilo kojoj drugoj državi. Sukobljavajući sporazumi Do 1917. Britanija je napravila tri različita sporazuma sa tri različite grupe kojima je obećala tri različite političke budućnosti za arapski svijet. Arapi su inzistirali da i dalje dobiju svoje arapsko kraljevstvo koje im je obećano preko Šerifa Huseina. Francuzi ( i sami Britanci) su očekivali da istu zemlju podjele među sobom. A cionisti su očekivali da im se da Palestina zbog obećanja Balfura. U 1918. rat je završio sa pobjedom Saveznika i kompletnim uništavanjem Osmanlijskog carstva. Iako su Osmanlije postojale u imenu do 1922 ( a hilafet postojao formalno do 1924.), sva bivša osmanlijska zemlja je bila pod evropskom okupacijom. Rat je bio završen, ali budućnost Bliskog istoka još je bila u sporu između tri različite strane. Starateljske države koje je Liga naroda formirala nakon Prvog svjetskog rata Koja je strana pobjedila? Ni jedna nije dobila u potpunosti što je željela. U razdoblju nakon Prvog svjetskog rata, Liga naroda (prethodnica Ujedinjenih naroda) je uspostavljena. Jedan od njenih zadataka je bio da podjeli osvojenu osmanlijsku zemlju. Nacrtala je “starateljske teritorije” za arapski svijet. Svakom teritorijom su trebali vladati Britanci i Francuzi “sve dok ne dođe vrijeme kada budu mogle samostalno da funkcionišu.” Liga je bila ta koja je “povukla” granice koje danas možemo vidjeti na modernoj mapi Bliskog istoka. Granice su povučene bez obzira na želje naroda koji su živjeli tamo, ili uz etničke, geografske ili vjerske granice – one su bile istinski proizvoljne. Važno je istaći da čak i danas, političke granice na Bliskom istoku ne ukazuju na različite grupe ljudi. Razlike između Iračana, Sirijaca i Jordanaca itd. su u potpunosti kreirane od strane evropskih kolonizatora kao metod podjele arapa i okretanja jednih protiv drugih. Kroz sistem teritorija pod starateljstvom, Britanci i Francuzi su bili u mogućnosti da dobiju kontrolu koju su željeli nad Bliskim istokom. Za Šerifa Huseina, njegovim sinovima je bilo dozvoljeno da vladaju ovim teritorijama pod britanskom “protekcijom”. Princ Fejsal je proglašen kraljem Iraka i Sirije i princ Abdullah je proglašen kraljem Jordana. Međutim u praksi, Britanci i Francuzi su imali pravu vlast nad ovim područjima. Što se tiče cionista, njima je dozvoljeno od strane britanske vlade da se nasele u Palestini, iako sa ograničenjima. Britanija nije htijela rasrditi Arape koji su već živjeli u Palestini, pa su pokušali ograničiti broj židova kojima je bilo dozvoljeno da migriraju u Palestinu. Cionisti su bili bijesni i tražili su ilegalne načine (kao da je ovaj bio legalan) da migriraju (u Palestinu) od 1920-tih do 1940-tih, kao i Arapi, koji su imigraciju vidjeli kao zadiranje na teritoriju koja je bila njihova od kad ju je oslobodio Salahudin 1187. Politički nered koji je napravila Britanija u periodu nakon Prvog svjetskog rata je ostao do danas. Suprostavljajući sporazumi i naknadne države koje su formirane da bi razjedinile muslimane jedne od drugih su dovele do političke nastabilnosti na Bliskom istoku. Porast cionizma zajedno sa nejedinstvom muslimana u toj regiji doveli su do korumpiranih vlasti i ekonomskog nazadka Bliskog istoka kao cjeline. Podjele koje su Britanci uveli u muslimanskom svijetu ostaju snažne do danas, uprkos tome što su u potpunosti napravljene unutar proteklih 100 godina. Izvor: Lost islamic history