DEVET MJESECI U PODRINJSKIM ŠUMAMA: BEKIROV BIJEG U ŽIVOT

Kada je pala Srebrenica u julu 1995. godine, hiljade muškaraca i dječaka pokušalo je kroz šume doći do slobodne teritorije. Put duži od stotinu kilometara mnogi nisu prešli. Oni koji su uspjeli doći do slobodne teritorije svjedoče o strašnim iskustvima koja su doživjeli i preživjeli. Nakon nekoliko julskih dana, na slobodnu teritoriju u Nezuku počeli su pristizati prvi Srebreničani. Izmoreni, izranjavani, žedni i gladni, svjedočili su o smrti koja ih je pratila svakog trenutka na njihovom putu. Svjedočili su o gubicima svojih voljenih. Već je tada bilo jasno da je broj onih koji nikada neće doći na slobodnu teritoriju mnogo veći od onih koji će to uspjeti. Dani su prolazili, a sve je manje bilo onih koji dolaze. Ipak, bilo je onih koji su u šumama proveli sedmice i mjesece i nakon toga stizali na slobodnu teritoriju. Ali, kada su došli prvi mrazevi i snjegovi, porodice su izgubile nadu da će ikada više vidjeti svoje voljene. Tako je bilo i u porodici Bekira Husejinovića. Kada je Srebrenica pala, Bekir je imao šesnaest godina. S hiljadama drugih krenuo je putem smrti u nadi da će stići do slobodne teritorije. Ipak, dani su prolazili, zima je došla i prošla, snjegovi se otopili, a Bekir nije dolazio. Došlo je proljeće, a s proljećem i Bekir. Nakon devet mjeseci provedenih u podrinjskim šumama, 6. aprila 1996. godine, nakon 270 dana lutanja, skrivanja i probijanja, Bekir je s još pet muškaraca došao na slobodnu teritoriju. “Kada je pala Srebrenica, ja sam krenuo s ostalim muškarcima prema slobodnoj teritoriji. Nadao sam se da ću uspjeti preći. Međutim, kolona je naišla na zasjedu i nastao je haos. Bilo je dosta mrtvih. Strašna je to bila situacija u kojoj sam se našao. Šta zna dijete od šesnaest godina?! U cijeloj toj gužvi našao sam se s još dvojicom mladića, Kemalom Salihovićem i Rasimom Jahićem”, priča nam Bekir. Trojica momaka lutala su šumama, bez hrane, vode, odjeće… “Jeli smo samo voće. Onda smo riješili da krenemo, pa šta nam Allah, dž. š., dadne. Krenuli smo i zalutali. Lutali smo po potocima. Nakon dva dana smo naišli na selo. U selu Lehovići smo pronašli još trojicu naših koji su se krili. Bili su to Mehmed Smajić, Dašan Orić i Adnan Spahić. Nastavili smo bitku za život. Kako smo izdržali zimu, teško je opisati riječima. Valjda nam je dragi Allah, dž. š., dao neku snagu. Živjeli smo u zemunicama, jeli smo žito, preživljavali kako smo znali i umjeli. Nakon 270 dana života u šumi, patnje, nesreće…, u proljeće 1996. godine krenuli smo i uspjeli smo doći do slobodne teritorije”, svjedoči Bekir. Kaže da su ljudi koji su s njim proveli tih devet mjeseci zapravo njegova braća. “Svi su živi, osim, nažalost, Dašana Orića, koji je preselio prije nekoliko godina.” Uprkos svim nedaćama s kojima se grupa susretala, vjera je bila ono što ih je održavalo živima. U takvim uvjetima postili su mjesec ramazan. “Zapravo, nama je ramazan bio skoro svaki dan. Ujutro na sehuru malo žita skuhamo. Sličan je bio i iftar. Ponekad malo krompira, kada bismo ga uspjeli izvaditi u nekoj obližnjoj njivi. Sve je to bila Božija milost. Prenio sam Kur'an koji sam imao uz sebe”, kaže Bekir. Priča kako je svaki dan u tih devet mjeseci bio težak, ali je bilo dana težih od ostalih. “Januar 1996. godine bio je užasan. Tada su nas otkrili, morali smo po cijeli dan provoditi napolju, u snijegu.” Bilo je dana kada su pomišljali da se prestanu boriti za život, da odustanu i prepuste se sudbini. Tranzistor koji su imali uz sebe održao ih je u životu, odvratio od takvih nakana. “Bio je naša jedina veza sa svijetom. Pratili smo vijesti, i to nas je držalo u životu. Pratili smo vijesti o Armiji Bosne i Hercegovine, o osvajanjima, o oslobađanjima naših gradova, pa smo znali aplauzom propratiti vijesti o uspjesima naše vojske. Na vijestima smo čuli i o potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Mi smo odlučili da prezimimo u šumama i onda s lijepim danima krenemo ka slobodnoj teritoriji. Bila je to teška odluka i nismo je ni shvatali dovoljno jer smo bili mladi, ali pokazalo se da je to bila ispravna odluka jer smo nakon devet mjeseci došli na slobodnu teritoriju”, priča Bekir. Kada su se konačno spasili, trebalo im je dugo da se prilagode normalnom životu. “Odem u Srebrenik, u džepu imam para, a mrtav sam gladan. Sve radnje rade, a ja ne shvatam da mogu, da smijem ući u radnju da kupim nešto da jedem. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se naviknem. Bekir Husejinović je svoju životnu priču odlučio zabilježiti i objaviti kao knjigu. Planirano je da bude objavljena naredne godine. “Bit će to realna priča, bez ikakvih dodataka. Priča o tome šta se desi kada se dijete od šesnaest godina nađe u vihoru rata, o preživljavanju, o tome kako je provesti zimu u stalnom strahu, o ubijenima”, kaže Husejinović, koji danas, sa suprugom Azrom i troje djece, Lejlom, Minelom i Hamzom, živi u Francuskoj.