Sjećanje na Asima Bajrektarevića, osnivača i komandanta jedinice za specijalne namjene „Hamza“
Svoju bezrezervnu odanost narodu i domovini Asim je potvrdio viteškom borbom a na koncu i položenim životom u oslobodilačkoj operaciji Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, pod nazivom Sana ΄95.
Životni put od vrhunskog sportiste do neprikosnovenog ratnika
Asim Bajrektarević je rođen 1962. godine u Bužimu, kao jedno od šestero djece oca Huseina i majke Fatime. Osnovnu školu „7. novembar“ završio je 1977. u Bužimu. Srednju školu je pohađao u Cazinu a Pedagošku akademiju u Tuzli. Nakom četiri godine rada u rodnom Bužimu, tri predratne godine je proveo na radu u Republici Austriji, koju je napustio u aprilu 1992. godine. U vrijeme demokratskih promjena 1990. godine, sudjelovao je u osnivanju Stranke demokratske akcije u Bužimu. Još u srednjoškolskim danima Asim se počeo baviti karateom, te je ubrzo položio za crni pojas. Svoju veliku ljubav i strast prema tom sportu je želio prenijeti i drugima. Kao prva osoba koja je donijela borilački sport u Bužim, 1984. godine je organizirao trening i obuku za bužimsku omladinu. Nakon višegodišnjih opstrukcija tadašnjih vlasti, osnovao je karate sekciju u sklopu Sportskog društva Bratstvo Bužim. Sekcija 1987. godine prelazi na tehniku tae kwan-do. Dvije godine poslije registrovan je karate klub Bratstvo-Mangan u okviru SD Bratstvo Bužim.
Prije izbijanja rata, 10. juna 1991. godine, kao jedan od organizatora otpora, uzeo je učešće u pripremi za odbranu. Jedan je od inicijatora osnivanja prve vojne formacije Protivdiverzantskog voda (PDV) sastavljenog od tridesetak članova Patriotske lige. Taj isti vod, je u narednoj godini pod njegovim vodstvom prerastao u Izviđačko-diverzantsku četu Hamza. Asim je zajedno sa ostalim pripadnicima PDV-a sudjelovao je u zarobljavanju Milana Martića (tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova tzv. SAO Krajine). Sve se desilo u Bosanskoj Otoci, septembra 1991. godine.
Doprinos na početku rata
Fikret Kauković je početkom rata bio Asimov saborac. Pred sami kraj rata, nakon Asimove pogibije 1995. godine i ranjavanja narednog komandanta Agana Elkasovića, Fikret je preuzeo komandovanje nad jurišnim bataljonom Hamza. Tvrdi da je Asim dao najveći doprinos u samom startu, kada je organizirao i komandovao Protivdiverzantskim vodom Hamza kojeg je činilo dvadesetak momaka. Uglavnom su to bili momci koji su trenirali sa Asimom. U tim akcijama je zarobljena znatna količina naoružanja, što je bilo od neprocijenjive važnosti za opremanje nenaoružanih boraca. „Asim Bajrektarević je bio jedna jako pozitivna ličnost. Ja sam ga upoznao početkom maja 1992. kada smo zajednički sudjelovali u jednoj od akcija zarobljavanja minobacača iz kojeg je granatirano lokalno stanovništvo u naselju Baštra. Ja sam bio izviđač u toj grupi, i tad smo zarobili prvog četnika. Te prve akcije su imale velike efekte u demoralizaciji neprijateljskih vojnika. Asim je uz komandanta Nanića odigrao veliku ulogu u uspostavljanju početnih linija na potezu od Une, preko Osmače, Panjka, Šerbule, Kedića glavice, Nikolića glavice, Ćorkovače do Radoča. U periodu od maja do augusta 1992. sa svojim Protivdiverzantskim vodom koji će kasnije prerasti u četu Hamza sudjelovao je ili je bio idejni tvorac 15-ak izviđačkih akcija. Idejni začetnik svega toga je bio Asim, a vjerovatno je u pozadini iza svega stajao komandant Nanić. Asim nije bio baš u svakoj akciji, ali ukoliko nije sudjelovao, onda je dao ideju ili odobrenje. U tim akcijama, po srpskim izvještajima na radiju Korenica, stradalo je oko 80 srpskih vojnika. Prva akcija bila je 06. maja 1992., kada smo nas devet na čelu sa Asimom uspješno izvršili borbeni zadatak. Vrlo brzo me je zavolio i stekao povjerenje u mene. Sjećam se njegovih riječi iz te prve izviđačke akcije: Haj crni ovdje, haj crni ondje. Ja sam im bio izviđač u svim akcijama osim akcije Kontejner, – ističe Kauković.
Spriječavanje nastanka „autonomije“ u Cazinu
Od 04. aprila 1992. do 02. augusta 1993. Asim je bio aktivan pripadnik 105/505 brigade, a nakon toga sve do 25. oktobra 1994. obavljao je različite rukovodeće dužnosti u SJB Bužim i CSB Bihać. U međuvremenu, nedugo nakon proglašenja Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, 02. novembra 1993. je postavljen za komandira Specijalne policije u SJB Cazin gdje je sa grupom policajaca ostao nekoliko mjeseci, a sve u cilju uspostavljanja javnog reda i mira u Cazinu. Kako to navodi Nijaz Veladžić u knjizi Krajiške gazije cilj ovog postavljenja je bio sređivanja stanja u ovoj službi za koju je Fikret Abdić pokazivao veliko zanimanje, a svojim moralnim i proporcionalnim kvalitetima Asim Bajrektarević je bio prava osoba za obnašanje ove odgovorne dužnosti. Bajro Sijamhodžić je sa grupom policajaca na čelu sa Asimom boravio u Cazinu. Ističe da su Asim i ostali članovi Specijalne policije dali veliki doprinos spriječavanju realizacije ideje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, nakon što su se primjetile određene simpatije prema ideji autonomije unutar postojeće policijske strukture u Cazinu. U Cazinu su boravili oko četiri mjeseca, obezbjeđujući punktove i dom zdravlja, postavljajući patrole po gradu, sve do momenta stabilizacije društveno-političke situacije, nakon čega su se vratili u Bužim, – navodi Sijamhodžić.
Asim je ponio veliki teret i odgovornost u ratu
Pomoćnik komandanta za bezbjednost u 505. brigadi Zijad Nanić, kazuje da su pogibijom komandanta generala Izeta Nanića, neopravdano u drugi plan stavljeni mnogi poginuli i preživjeli borci, koji su zaista ponijeli veliki teret i odgovornost u ratu. Jedan od njih svakako je i rahmetli Asim. Kako ističe Zijad Nanić, nažalost, ispala je takva situacija da je „glavni i najveći“ (komandant Nanić) poginuo, i onda je on uzeo najviše prostora oko postratnih obilježavanja. „Ja se sa Asimom znam još puno prije ratnih dešavanja, još iz osnovne škole. On je bio godinu stariji od mene. Kasnije smo zajedno trenirali karate. Asim je imao crni pojas drugi dan, čak možda da je imao i treći. Na te trenige je znao doći i Emin Duraković, naš sugrađanin iz Slovenije, koji je mislim za dva dana bio ispred Asima. Družili smo se i pred rat. Prve one organizacije, prvi nukleus od dvadeset pripadnika PDV-a, koji je osnovan prije nego što je osnovana Patriotska liga na prostoru Bihaćkog okruga. Ja sam bio u tom vodu. Asim je bio komandir. Tu su još bili Sajo Durić, Rasim Durić, Rasim Suljić – Rus, Hasan Duraković, Ibrahim Šahinović, Husnija Šahinović – Hunjo, Hamdija Duraković, Ibrahim Duraković, Senad Durić – Riba, Halid Bajrektarević, Husein Bajrektarević, Rifet Mulalić, Safet Mulalić, Husnija Cinac, Suad Ćatić, Hamid Šahinović, Sulejman Šahinović, i još neki. Većina njih su bili Asimovi dugogodišnji prijatelji koji su sa njim izvjesno vrijeme i trenirali. Ta jedinica se kasnije proširila. Kao pripadnici te formacije, naoružani, mi smo još 1991. godine 6. maja obezbjeđivali skup na Svetinji. Ta formacija je obezbjeđivala narod prilikom otvora džamije u Varoškoj Rijeci, također 1991. godine. Asim nije bio uvijek tu, jer je još uvijek radio u Austriji. Ne sjećam se da je bio na otvoru džamije u Varoškoj Rijeci, ali na ostalim javnim skupovima jeste bio. Kad je počeo rat 1992. godine Asim je bio u Austriji. Mislim da je došao 16. aprila. Nekako je uspio doći preko Bosanskog Broda. Mi smo se čudili u Bužimu kako je on uspio doći. Uglavnom došao je prije 21. aprila, prije nego što će biti napad na Bosansku Krupu. Tad nas je u toj formaciji bilo možda i četrdeset. Tih dana nam se priključio i Nevzet Nanić.“ Zijad Nanić ističe da je Asim bio na čelu Hamzi sve do februara 1993, nekad poslije Munje 93΄. Kad je počela „autonomija“ Asim je bio komandir SJB u Bužimu, odakle je otišao na poziciju komandira Specijalne policije u Cazin. Nakon boravka u Cazinu i Bihaću, komandant Izet Nanić ga je 26. oktobra 1994. godine ponovo vratio u brigadu i postavio za komandanta Prvog bataljona. U brigadi je ostao do pogibije 28. septembra 1995. godine gdje je obavljao različite dužnosti, od zamjenika komandanta i komandanta Prvog bataljona, zatim komandanta Četvrtog bataljona, te komandanta Bataljona za specijalne namjene Hamza. Bataljon Hamzi Asim je je preuzeo 02. juna 1995. godine. Na postrojavanju Hamzi 04. augusta 1995., dan uoči pogibije, komandant Nanić je Asimu predato ratnu zastavu novoformiranog bataljona. „Asim rahmetli je bio jedna pozitivna ličnost, bez obzira na sva dešavanja i hodanja. To je bio jedan izuzetno čestit i nepokvaren čovjek-musliman, koji je toliko bio čist da je ponekad znao biti i naivan, – zaključuje Nanić.
”Teško sam ranjen, pošalji mi vozilo, molim te,…
” Komandant 505. brigade Sead Jusić smatra da sama činjenica da je rahmetli Asim u nazivu Protivdiverzantskog voda i Čete za specijalne namjene Hamza imao potrebu identifikacije sa amidžom i zaštitnikom Božijeg poslanika Muhameda a.s. dovoljno govori sa jedne strane o Asimovoj duhovnoj dimenziji, a sa druge strane o želji i cilju da se u kontekstu borbe želi dostići odvažnost, hrabrost, požrtvovanost i sve druge vrline koje su krasile hazreti Hamzu. Od prvih susreta u toku junskih borbi na Radoču i Ravnicama uz državnu granicu sa Republikom Hrvatskom sredinom 1992. godine pa do operacije Sana 95, Asim je dosljedno išao ka svom cilju, navodi on. „Sjećam se jedne kišovite mrkle junske noći 1992. godine na liniji odbrane u rejonu Radoča kada smo nakon borbi u toku dana krenuli u obilazak linije: Asim kao komandir Hamzi, Meho Bašić kao pomoćnik za obavještajne poslove u brigadi, Husnija Cinac kao komandir odjeljenja ili voda u Hamzi, te ja u ulozi komandira linije Radoč. Mrkla noć, kiša pomalo pada, u toku dana jedan borac je poginuo i nekoliko ranjenih. Više dana su trajale borbe uz stalna granatiranja kako linije odbrane, tako i civilnih naselja, uključujući i sam centar Bužima. Sve to nas je uvelo u jednu tešku psihološku ratnu zbilju. Odmah kod rovova smo zaključili da su se borci povukli na pozicije gdje je po njima bilo sigurnije. Vraćajući ih u prvobitne položaje došli smo na Križ, gdje su se borci uzmakli za više od 150 metara iza šume na neku njivu i tu su se grupisali ne znajući šta dalje. Asim je sa Mehom i Husnijom krenuo naprijed, stopu po stopu osvajajući teren prema čelnom rovu. Ta hrabrost, gdje je velika vjerovatnoća da su neprijateljski vojnici već u našim rovovima, jednostavno se teško da opisati. Taj detalj je kako na prisutne borce tako i na mene ostavio izvanredan dojam, što nam je itekako bilo potrebno na početku rata.“ Nakon što je obavljao razne dužnosti u CSB Bihać Asim se vratio u 505. vitešku brigadu 1994. godine i raspoređen je na dužnost komadanta Prvog bataljona. Kako je većina boraca tog bataljona znala Asimove vrline kao jednog istinskog “Hamze”, Jusić navodi da je njegov dolazak prvo na dužnost zamjenika a potom komadanta bio od neprocjenjivog značaja za jačanje borbenog duha kako u tom bataljonu tako i u drugim jedinicama brigade koje su bile u stalnim borbama na velikokladuškom ratištu, odupirući se zloglasnoj operaciji Pauk i združenim autonomaško-četničkim snagama. Asimov profesionalan i ljudski odnos Jusić pamti i kada je izabran za komadanta brigade nakon što je 05.08.1995. godine poginuo komandant Izet Nanić. „Iako mi to Asim nikada nije rekao, kasnije sam saznao da su ga “neki”, nezadovoljni mojim imenovanjem u oči 15.08.1995. godine kada je planirano postrojavanje brigade i moje obraćanje, nagovarali da me bataljon Hamza izviždi i da on treba preuzeti brigadu. On je to odlučno odbio, izjavivši da se mora poštovati vrhovna komanda, da ja imam njegovu podršku, te da ne vidi nikoga ko bi u tom momentu uspješnije mogao preuzeti 505 brigadu.“ Komandant Jusić svjedoči Asimovu potpunu lojalnost a posebno pomoć da u toku operacije Sana ‘95 brigada ostane dostojna imena Hamze kako ju je u budućnosti vidio i komadant Nanić.
„Rat je počeo boreći se u odbrani grada Bosanska Krupa 21. aprila 1992. godine. Tri godine poslije, bio je u prilici sudjelovati u njenom oslobađanju. Bio je na težišnom pravcu napada brigade iz pravca Grmeča prema Bosanskoj Krupi 16/17 septembra 1995. godine kada smo, dovodeći grad Bosansku Krupu u poluokruženje, prisilili neprijatelja na povlačenje te i konačno oslobađanje Bosanske Krupe. Sutradan smo zajedno prošetali slobodnim gradom, Asim – komandant Bataljona za specijalne namjene Hamza, Mevlid Mustafić – komandant Prvog bataljona i Edham Eminić – komandant Drugog bataljona. Tom prilikom smo podigli državnu zastavu na tvrđavi u gradu. Ne mogu izraziti svoja osjećanja kada me je desetak dana kasnije zadnji put pozvao i rekao: ”Teško sam ranjen, pošalji mi vozilo, molim te,…”
Zasluge i priznanja
Sa Hamzama, čiji je bio idejni kreator Asim Bajrektarević je učestvovao u brojnim akcijama poput: Plamen ‘92, Ćorkovača (operacije Kontejner i Oganj), Munja ‘93, zatim Grmeč ‘94, Grabež, Plato, te Sana ‘95, te i u nekoliko drugih akcija sa policijskim snagama. U toku rata je tri puta ranjavan. Prvi put 10. januara 1995., a drugi puta 22. marta iste godine. Oba ranjavanja su bila na teritoriju općine Velika Kladuša, u borbama protiv paravojnih formacija Fikreta Abdića. Nakon trećeg, teškog ranjavanja, 28. septembra 1995. godine na području Lušci Palanke u sklopu operacije Sana ‘95, isti dan je i podlegao.
Za iznimnu hrabrost, 15. augusta 1995. pohvaljen je od strane Komandanta Generalnog štaba Armije Republike BiH kao i od komandanta Petog korpusa. Posthumno mu je dodijeljeno priznanje, značka Zlatni ljiljan, 26. decembra 1995. godine. Odlukom Predsjedništva Republike BiH 12. januara 1996. proizveden je u čin majora. Postuhumno su mu dodijeljene Plaketa općine Bužim u 2008., te Plaketa Patriotske lige 1991, u 2009. godini. Nakon Asimove pogibije, pod vodstvom njegova brata Halida krajem 1995. godine je registrovan tae-kwon-do klub, koji po njemu nosi ime (TWD Asim Bajrektarević – Hamza Bužim). Klub je u protekle 22 godine ostvario mnogobrojne uspjehe kako na državnoj, tako i na međunarodnoj sceni (veliki broj državnih prvaka i reprezentativaca Bosne i Hercegovine koji su učestvovali na četiri Evropska prvenstva). U rodnom gradu Asim je također dobio i svoju ulicu. Sa suprugom Enisom imao je troje djece, sinove Harisa i Halima, te kćerku Eminu. Sahranjen je u porodičnom mezarju u rodnom naselju Kupusnica, u blizini sina Harisa, koji je poginuo u devetoj godini života kao civilna žrtva rata 1995. godine. Život obilježen redom i disciplinom Kćerka Emina kazuje da je Asimov život obilježen redom i disciplinom. „Kroz karate, a kasnije i tae-kwon-do je izgrađivao svoju ličnost, a sve opet u duhu islama. Isticao se po dobroti i poštenju. Samo vjera u Allaha dž.š. može čovjeku dati smirenost, odlučnost i hrabrost kojima se Asim odlikovao. Imao je principe i vrijednosti kojih se strogo pridržavao i od kojih nije odustajao. Zahvaljujući svojim iznimnim karakterinim vrlinama uspijevao je ostvariti veliki psihološki i moralni utjecaj na druge borce. Za svoju vjeru islam i slobodnu Bosnu i Hercegovinu je živio, borio se i na kraju i poginuo“, navodi Emina. U jednom od citata u dnevniku iz mladosti Asim je zapisao: „Sačuvati mir predstavlja najveće ispoljavanje snage, biti aktivan – to je lako. Popusti uzde i konji će odjuriti sa tobom. To svako može, ali jak je onaj, koji može zaustaviti zahuktale konje. Što zahtjeva veću snagu – popuštanje ili obuzdavanje? Ko je smiren, ne znači da je tup. Smirena osoba gospodari svojim duhovnim snagama. Aktivnost ispoljava samo neznatnu, a mir naprotiv, nadmoćnu snagu.“ O bezrezervnoj odanosti narodu i domovini govori i činjenica da je početkom rata novčana sredstva planirana za izgradnju porodične kuće uložio u nabavku oružja. Uz želju da postane šehid, koju je često iskazivao, Asimovoj supruzi Enisi su posebno ostale u sjećanju riječi nakon smrti sina Harisa (1987-1995.): „Zadužila me je smrt djeteta, boriću se do kraja, halalit ću njegov život i dat ću svoj za Bosnu i Hercegovinu“. Ranjen je u području grudnog koša gdje mu je geler cijelom dužinom razderao lijevu komoru srca. Pored takve povrede živio je par sati, što su doktori okarakterizirali kao svojevrstan medicinski fenomen. Posljednje riječi su bile: „Kako Allah odredi…“. Preselio je na ahiret u istoj bolničkoj sobi i na istom krevetu na kojem je umro i njegov sin Haris. Amir Sijamhodžić
Post a Comment