Četnički pokolji u Foči u drugom svjetskom ratu: Stradalo oko 8.000 osoba

Vrhunac srpskog genocida nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu desio se u srednjem Podrinju i zapadnom Sandžaku. Grad Foča i njena okolina postali su sinonim za stradanja nevinog naroda. Četnici Draže Mihajlovića i tamošnji Srbi u tri navrata vršili su pokolj nad Bošnjacima ovog kraja u kojima je stradalo, prema mišljenju većeg broja historičara, približno 8.000 osoba Ratovi i ubistva postoje otkad postoji i ljudska vrsta. Nekom donesu slavu i materijalna dobra, nekom propast, a skoro svima stradanja. Međutim, otkad u govoru ljudi postoje riječi “čast” i “viteštvo”, postoje i pravila ratovanja. Boriti se protiv sebi ravnog je čast, boriti se protiv jačeg je hrabrost, a boriti se protiv slabih i nejakih je kukavičluk. Čovjek koji pobjeđuje jače ili sebi ravne postaje slavan i, što je protivnik jači, i pobjednik je slavniji. Kukavice ne mogu postići slavu u borbi s jednakim, zato napadaju slabe i diče se djelima i postupcima kojih bi se trebali sramiti. Ovakav fenomen susrećemo među narodima u našem okruženju, a posebno među narodom s matičnom državom preko Drine. U posljednjih dvjesta godina ovaj narod, svojim najvećim dijelom, bio je generator mržnje i sukoba, a sve zarad ciljeva koje danas civilizirani svijet i Međunarodni sud karakteriziraju kao nečasne i zločinačke. Da bi stvorili velik i etnički čist teritorij u kojem bi živio samo njihov, “nebeski narod”, nisu se ustručavali prolijevati potoke krvi i uraditi ono što zdrav razum ne može shvatiti. Vrhunac takvog stremljenja došao je do izražaja u protekla dva rata, kada su testirana “hrabrost”, “čast”, “viteštvo” i “ljudskost” naših istočnih komšija. S obzirom na to da tragedija Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, koja je uzrokovana zlobom naših komšija, polahko pada u zaborav, podsjetit ćemo vas na jednu od najbolnijih i najpotresnijih priča iz cjelokupne naše povijesti, a tiče se stradanja bošnjačke djece. Masovna ubistva nedužnih Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu započeli su ljubinski Srbi u junu 1941. godine. Nakon što su 10. juna Italijani prepustili naoružanim Srbima Ljubinje, 15. juna pozvani su svi Bošnjaci koji još nisu bili napustili grad na “saslušanje”. Trojicu odraslih muškaraca odveli su i bacili u jednu jamu, a 17 žena i 11 djece poveli su prema Stocu, pobili i također bacili u jamu. Izvršioci zločina nad Bošnjacima Ljubinja opće su poznati, a njihova imena navedena su u knjizi prof. dr. Smaila Čekića Genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu. Izbijanjem ustanka 28. jula 1941. godine, učestala su i ubijanja bošnjačkih civila. Duž cijele Bosne i Hercegovine napadana su bošnjačka i hrvatska naselja i ubijano nedužno stanovništvo. U Avtovcu kod Gacka ustanici su 28. jula 1941. godine ubili 47 bošnjačkih žena i djece. Zločin ustanika uskoro počinje poprimati razmjere genocida. Pobunjenim Srbima nije dovoljno što progone Bošnjake s njihovih ognjišta i pljačkaju njihovu imovinu. Oni su žedni krvi, pa tako 6. i 7. septembra 1941. godine napadaju kolone bošnjačkih izbjeglica iz Kulen-Vakufa koje bježe da spase goli život. Od oko 3.000 izbjeglica, ustanici su ubili između 2.300 i 2.500 ljudi, među kojima približno 1.500 žena i djece. Genocid je zabilježen i u bilećkom kraju, u kojem je za svega nekoliko dana stradalo 70% cjelokupne bošnjačke populacije. Ubijani su svi, bez obzira na starost, spol ili krivnju. U seoskoj općini Divin kod Bileće tokom septembra 1941. godine ustanici su ubili 449 Bošnjaka, među kojima 78 djece i 180 žena. Za nekoliko dana bilećka sela Bijeljani, Prisoje, Bačevica, Fatnica, Kalac, Donja i Gornja Orahovica i Đeče ostali su bez ijednog Bošnjaka. Većina djece i žena surovo su pobijeni ili živi bačeni u jamu Čavkaricu kod Berkovića. Vrhunac srpskog genocida nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu desio se u srednjem Podrinju i zapadnom Sandžaku. Grad Foča i njena okolina postali su sinonim za stradanja nevinog naroda. Četnici Draže Mihajlovića i tamošnji Srbi u tri navrata vršili su pokolj nad Bošnjacima ovog kraja, u kojima je stradalo, prema mišljenju većeg broja historičara, približno 8.000 osoba. PRVI POKOLJ U FOČI: DECEMBAR 1941. I JANUAR 1942. GODINE U prvom pokolju u Foči od 5. decembra 1941. godine do 20. januara 1942. godine ubijeno je približno 3.000 Bošnjaka. Zločini su vršeni svakodnevno, sve dok partizani Durmitorskog partizanskog odreda nisu zauzeli Foču 20. januara 1942. godine. Većina stradalih u ovom periodu bile su izbjeglice iz muslimanskih sela iz srezova Foča, Čajniče, Rudo, Rogatica i Višegrad. Nakon što su Italijani 5. decembra predali Foču četnicima, već narednog dana četnički komandanti Sergije Mihajlović i Radomir Đekić sa svojim hordama obrušili su se na nedužno bošnjačko stanovništvo. Podršku pristiglim četnicima u uništavanju muslimana zdušno su pružili domicilni Srbi, među kojima su se naročito istakli Boro Blagojević iz Foče, koji se javno hvalio da je zaklao 27 muslimana u Slatini, i Spasoje Dakić iz Pive, koji je u jednu kuću zatvorio 52 čeljadi, žena, djece i muškaraca i žive ih zapalio.[1] Četnici su svoje žrtve mahom vodili na Drinu, ondje ih na mostu klali i bacali u rijeku. Tom prilikom silovali su mlađe žene i djevojke, pljačkali radnje, stanove i kuće Bošnjaka. Najstrašnije zločine činili su u bošnjačkim naseljima na desnoj obali Drine i neposredno uz crnogorsku ili srbijansku granicu, kao što su sela: Grdijevići, Kunovo, Vikoč, Brusna, Vakuf, Dragočava, Slatina, Ćurevo, Kosman, Potpeće, Draževo, Šuljci, te druga manja naselja. U ovim zlodjelima učestvovali su brojni srpski civili iz Foče i naselja s teritorija Srbije i Crne Gore, najviše zbog pljačke, silovanja i ubijanja. Svoje su žrtve četnici ubijali na razne načine: ubijali su ih iz pušaka, klali noževima ili bacali žive u vatru, a ako bi neko uspio da se iz vatre izvuče, oni bi ga ponovo u vatru gurnuli. Uništavane su kompletne porodice, tako da su mnoge izumrle. Pretpostavlja se da je ovakvih porodica na području Fočanskog sreza bilo više od 160. Koncem 1941. i početkom 1942. godine četnici su zaklali dvadeset muslimana porodice Delić na mostu u Vikoču.[2] U ovom selu četnici su ubili i 17 članova porodice Bekan. Sve su ih poklali, a zatim ih polužive ostavili da izgore u zapaljenoj kući. Malu djecu vadili su iz bešika, nabadali na bajonete i bacali u vatru.[3] Ubijena je i kompletna porodica Zulfe Kovača u Ravnu između 20. decembra 1941. i 20. januara 1942. godine. Žena Steve Mastilovića iz Prijeđela kod Foče izjavila je da je gledala kada je Vlado Slijepčević iz sela Prijeđela porodicu Zulfe Kovača zvanog Šebo ugonio u štalu Osmana Kovača u selu Ravan. Poslije toga je zapalio i u njoj je izgorjela sva Zulfova porodica, odnosno žena i četvero djece dobi od 5. do 11. godine, a kako su četnici prije toga ubili Šebu u Popovu Mostu, sva ova porodica stradala je od četnika.[4] U selu Šuljci decembra 1941. godine ubijen je Mujo Halilović sa svoje četvero djece. Alkan Puriš iz Puriša ubijen je s troje djece od 5, 4 i 2 godine. Uvidom u spiskove žrtava četničkog pokolja u Foči koje donose Vladimir Dedijer i Antun Miletić u djelu Genocid nad Muslimanima, primjetno je da je od četnika i domicilnih Srba stradao ogroman broj djece.[5] Djeca su ubijana u svim selima Fočanskog sreza. Analizom spiskova dolazimo do podatka da je u Foči i njenoj okolini tokom Drugog svjetskog rata ubijeno 1.068 djece dobi do 18 godina i 585 žena. S obzirom na to da su spiskovi nepotpuni i da je, po tvrdnjama historičara, zabilježeno manje od polovine svih žrtava, time je i broj stradale djece u kotaru Foča višestruko veći. DJECA OD TRI MJESECA I STARAC OD 112 GODINA Kolike su razmjere četničkog zločina, govori podatak da je samo u selu Grdijevići ubijeno 87 bošnjačke djece. Približno polovina djece stradala je u prvom napadu na Foču. Svi ubijeni u Grdijevićima izgorjeli su u jednoj kući, u tri hambara i jednoj pušnici, a što nije izgorjelo, zakopano je.[6] U selu Kunovo četnici su ubili najmanje 163 bošnjačka civila, od kojih je približno 150 ubijeno u periodu decembar 1941. – februar 1942. godine. Više od polovine njih izgorjelo je u kućama. Među ubijenim bilo je 72 bošnjačke djece, a među njima petere djece Osmana Zunđe, četvero Nazifa Delića, od kojih je najstarije imalo dvanaest godina, četvero djece Smaje Delića, četvero djece Redže Ramovića i četvero djece Jašara Lisice. U ovom selu ubijena je i sva porodica Muradifa Zeca: žena i petero djece, od kojih je najmlađi Smajo imao samo tri godine. U selu Šuljci ubijeno je četrnaestero bošnjačke djece. U selu Brusna ubijena su 82 Bošnjaka, od čega 37 djece. Većina žrtava stradala je u prvom napadu četnika na Foču. U ovom selu četnici su početkom 1942. godine ubili šestero djece Mušana Pohare. Najstarije dijete imalo je petnaest, a najmlađih dvoje po dvije godine. U selima koja pripadaju Gornjem Borču u periodu decembar 1941. – januar 1942. godine ubijeno je trideset troje djece i starijih maloljetnika. U selu Šadići 20. januara 1942. godine ubijeno je jedanaestero djece porodice Ćoro. Istog dana Zahiru Ćori iz Šadića ubili su ženu i četvero djece dobi od 3 do 11 godina. Omeru Mujiću iz Cvilina 1941. godine četnici su ubili osmero djece. Smaji Zecu iz Kunova decembra 1941. godine ubijeno je šestero djece, od kojih je najstarija bila kćer od osamnaest godina. U Draževu je 1941. godine ubijeno šestero djece Rame Zekovića, od kojih je četvero bilo malodobno. U Draževu su 1941. godine Aliji i Ibri Musliću četnici ubili po četvero djece. Najstarija djeca imala su svega deset godina. Aliji Biči iz Travnika usmrtili su ženu i četvero djece: Zahida 6, Fehim 11, Zejna 1 godina i Mejra tri mjeseca. Muji Veji iz Kosmana četnici su 20. januara 1942. godine umorili petero djece, od kojih je najstarije imalo jedanaest godina, a najmlađe samo jednu godinu.[7] Muharemu Rizvanoviću iz Prevraća ubili su 1941. godine petero djece. Četvero od njih bilo je maloljetno, a među njima najstariji sin Kasim imao je tek jedanaest godina. U Slatini 1942. godine ubijen je Avdo Bašić sa ženom i četvero djece, od kojih je najstariji sin Hilmo imao petnaest godinu. Ubijen je i Selim Milatović sa ženom i četvero djece. Troje djece bilo je maloljetno: Ibro 5, Medina 3 godine i Murat, koji je imao svega 3 mjeseca. Među ubijenim Bošnjacima Slatine bio je i starac od 112 godina Sado Selimović. Ubijeno je i petero djece Muje Polovine iz Susješnog. Najstarija kći Naza imala je sedam godina. U Travniku kod Foče ubijeno je četvero djece Alije Biče 20. januara 1942. godine. Najstarijem sinu Fehimu bilo je jedanaest godina. U Čelebiću je ubijeno četvero djece Hašima Ramića. Najstarija kći Dragija imala je četrnaest godina. Ovo su tek neki od primjera roditelja, odnosno porodica koje su izgubile četvero ili više djece u prvom pokolju u Foči, dok se broj onih porodica koje su izgubile dvoje ili troje djece kreće na desetine, a možda i stotine. DRUGI POKOLJ U FOČI Agonija fočanskih Bošnjaka privremeno je prestala dolaskom Durmitorskog partizanskog odreda, koji je zauzeo Foču 20. januara 1942. godine, pošto su prethodno četničke jedinice napustile grad i otišle u Goražde, a potom u Čajniče. Mir je potrajao svega šest mjeseci i, prije nego što su se Bošnjaci pribrali i shvatili šta im se zapravo dogodilo, četnici su ponovo 19. augusta 1942. godine ušli u grad. Zločin nad bošnjačkim stanovništvom koji je tad uslijedio poznat je kao drugi pokolj u Foči, u kojem je, prema procjenama vlasti NDH, ubijeno također približno 3.000 ljudi. Prema ustaljenoj praksi “srpskih junaka”, i ovaj put četničke horde hrabro su napale na bošnjačke žene i djecu. Prema izvještaju četničkih komandanata Petra Baćovića i Dobroslava Jevđevića, približno 300 žena i djece platilo je glavom.[8] Dok su trajale borbe za grad, narod je bezglavo bježao. Minobacački projektili pogađali su i masakrirali veće grupe izbjeglica koje su pokušavale napustiti grad. Narod koji se zadesio na desnoj obali Drine žurio je prema mostu kako bi pobjegli ispred četničkog noža. Među njima se zadesio i inžinjer Ragib Kolaković, upravitelj šumarije u Foči, koji je u svom izvještaju Ravnateljstvu šuma u Sarajevu opisao haos i paniku koja je vladala prilikom četničkog napada na grad: “Zajedno sa glavarima ureda i ostalim službenicima pošao sam i ja prema mostu, s tim da se prebacim na lijevu obalu Drine i da bježim u Goražde. Na mostu je već najgore. Četničke strojnice sa zauzetih položaja tuku nezaštićeno pučanstvo u bijegu, i pred oštećenim dijelom mosta pravi se gomila lješeva koji sprečavaju slobodno prelaženje. U tom pristiže velik broj stoke, koja pokošena strojnicama potpuno zatvara prolaz, i narod se na tom mjestu guši i umire uslijed vlastite bujice. Panika je u najvišem stepenu. Majke bacaju djecu u Drinu, a djeca opet vrište tražeći i zovući poginule roditelje. Katastrofa se približuje kraju. Oštećeni most koji je privremeno na lancima instaliran popušta pod teretom lješeva i ranjenika i tada pada u vodu velik broj žena i djece sa lješevima koji su na tom dijelu ležali.”[9] Nakon što su četnici zauzeli Foču, nastupio je pokolj. Muškarci, žene, djeca, svi su ubijani bez trunke milosti. U kući Sulejmana Hasanefendića i Saliha Hasića četnici su zatvorili 65 žena i djece, a potom kuće zapalili. Žene i djeca izgorjeli su živi.[10] Ostalo je živo svega jedanaestero sakrivenih muškaraca. Trgovine i kuće do kraja su opljačkane, a neke od njih zapaljene. Sela s desne obale Drine stradala su nekoliko dana ranije, još dok su se četnici približavali gradu. I ovaj put stradavale su kompletne porodice. Tako je u Ćurevu 17. augusta 1942. godine zaklan Muho Vojo sa ženom i četvero djece. Najstariji sin Smajo imao je tada sedamnaest godina. U selu Šukovac ubijeno je i četvero djece Rašida Mrava. Njegova najstarija kći Melća imala je petnaest godina. Klanja, silovanja i pljačka potrajali su do 22. augusta 1942. godine, kada je stigla italijanska vojska i zauzela Foču. ZAPALIO BEBU OD TRI DANA Potresno svjedočenje o stradanju bošnjačke djece, kao i o fočanskim krvnicima poput Dušana Stanojevića iz sela Slatina ispričala je Ziba Mujanović iz Humskog kod Slatine, čiju ispovijest bilježi prof. dr. Šemso Tucaković u djelu Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941-1945: “Tog kobnog dana otišla sam iz kuće da potražim ovcu. U kući nije ostao niko, jer je i Srbijanka bila izašla negdje u bašču. Tragajući za ovcama, pala sam u neku stublinu i slomila ruku u šaci. Povratim se u kuću, kad na krevetu zatekoh Dušana da leži. I sada mi je u očima na njemu bijela košulja od tankog uzvodnog ćerećeta sa prugama, a to je naša muslimanska košulja zvana ‘tanka Talijanka’. Smognem snage i nazovem mu: ‘Dobar dan, Dušane!’ On mi primi pozdrav i reče mi da sjedem. Ja sjedoh i još više skupim snage i kuraži pa upitah Dušana ko i kako zakla moga oca i ostak Mujanovića. Upitah ga jasno i glasno, pa što god bude, neka radi i od mene, jer jednom se umire. Dušan se ne pomiče sa kreveta, stavi svoje ruke na oči, pa lično iz svojih usta ispriča mi kako je poklao Mujanoviće i evo njegove priče: ‘ Tačno je da sam ih sviju poklo. Oni su se bili sakupili i sakrili u obližnjoj šumi, ali ih je pronašla Srbijanka, Ljubica. Okuražila ih je i oslobodila, da ih neće niko dirati. Oni su se na njenu riječ i vjeru svi skupili ovdje u Bećirevu kuću. Za dva dana sam znao za njih, ali ti neću reći ko mi je kazao. Onda sam došao s namjerom da ih pokoljem, i poklao sam ih. Ovdje u maloj sobi zaklao sam Bećirova sina Hamida (bio je star 11 godina) i Klinac Ismeta, sina Muradifovog. Ondje u velikoj sobi, tvoj otac Hadžo sjedio je više odžaka, jer je bio stariji, a pred odžakom je sjedio tvoj amidža Osman. Obojicu sam ih zaklao na tim mjestima, prvo Hadža pa Osmana. Onda sam otvorio sobna vrata i obadvojicu izbacio u kuću, stavio im tijela jedno po drugom i rekao sam im: ‘Ljubite se, braćo.’ Tada sam se povratio u tu veliku sobu, i nožem sam preklo tvoju strinu, ženu Bećirovu, koja je uz svoje grudi držala malo dijete, koje je bila tek rodila. Dijete sam joj istrgnuo iz ruku i bacio na sredinu sobe. Zatim sam zaklao Eminine sinove Derviša (10 godina), Halima (6 godina) i kćerku Dervišu (9 godina), a još je ostalo ono malo Eminino dijete, koje je bilo staro svega tri dana. Ne znam da li je bilo muško ili žensko, a vjerujem da mu to ni majka nije znala. Nisam ga klao, jer nisam imao šta ni zaklati. U kući su bile drvene naćve gdje stoji brašno i gdje se kuha hljeb. Uzeo sam to dijete, iznio ga u kuću i stavio ga u naćve. Zatim sam po njemu natrpao dosta slame, zapalio slamu, zatvorio poklopac na naćve, pa je tako ovo dijete ugušeno u dimu i nešto sagorjelo od zapaljene slame. Tako je, na taj način ovdje bio likvidiran i posljednji i tvoj Mujanović.’ Ovo mi sve iz svojih usta ispriča Dušan Stanojević a da se ne pomače sa mjesta, niti ruke sa svojih očiju. Ja ga pomno slušam i ćutim. Na samom kraju priče u kuću upade Srbijanka – Ljubica. Kad me viđe pred Dušanom, iznenadi se. Odmah me izvede iz kuće i strpa u magazu u jasle. Tek kada sam čula da je Ljubica otpratila Dušana iz kuće vratila sam se u kuću. Da bi oslobodili kuću od ovih mrtvaca, kako bi se mogla useliti Ljubica i njen muž Nikola, došle su komšije po Dušanovu nalogu: Tadijan, Marjan, Jovo, još neki. Dovezli su civare i onda su isjekli na komade leševe odraslih, potovarili na civare i odvukli tamo iza kuće prema šumi na mjesto Gornji Vrt.”