Još jedan od boraca 505. brigade koji je svoju patriotsku ljubav konkretizirao na djelu bio je i Hamdija Nanić. Pored stotina dana i hiljada sati provedenih na prvoj liniji fronta, Hamdija je svoj ratni put trajno obilježio prolivenom krvlju, ali i hrabro položenim životom za odbranu bosanske države i njenih građana. U jeku dotad najžešće ofanzive na Bihaćki okrug dvadesetčetverogodišnji Hamdija Nanić ni za pedalj nije uzmicao pred silovitom neprijateljskom vatrom, suprotstavljajući i vlastito tijelo brojčano i materijalno-tehnički daleko nadmoćnijoj neprijateljskoj vojsci. Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela.
Hamdija Nanić Mujo rođen je 17. novembra 1970. godine u mjestu Varoška Rijeka. U Bužimu je završio osnovnu školu, a Srednju saobraćajno-tehničku u Velikoj Kladuši. Vojni rok u sklopu Jugoslavenske narodne armije odslužio je u Somboru 1989. godine. Od prvog dana agresije priključuje se jedinicama Armije Republike Bosne i Hercegovine, kada postaje pripadnik 105. bužimske udarne krajiške brigade. Kao vrstan borac, učestvovao je u svim važnijim bitkama sve do trenutka pogibije. Bio je pripadnik Čete za specijalne namjene “Hamza”. Poginuo je 9. septembra 1994. godine u rejonu Sip-Radoč, u operaciji “Breza ’94”, sudjelujući u zaustavljanju jedne od najvećih ofanziva na Bužim i Bihaćki okrug. U trenutku pogibije nalazio se na dužnosti komandira čete “Hamza”. Posthumno, 13. februara 1996. godine, unaprijeđen je u čin natporučnika. Također, za izuzetan doprinos oružanoj borbi posthumno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem, značkom “Zlatni ljiljan”, 27. novembra 1994. godine.
TIH I NENAMETLJIV MOMAK
Hamdija Nanić bio je poznatiji pod nadimkom Mujo, tako da je malo ko znao da se on ustvari zvao Hamdija. Saborac iz “Hamze” Nermin Šabić za Hamdiju kaže da je riječ o jednom poštenom i iskrenom momku koji se u više navrata pokazao kao vrhunski borac i starješina. Početkom je rata Hamdija bio u sastavu prvog bužimskog voda. Tu će ostati sve do uspješno izvedene akcije “Munja ’93”. Taj vod bio je u sastavu Prvog odreda, a kasnije Prvog bataljona 105. brigade. Mujo je sa svojim saborcima u prvoj godini rata sudjelovao u držanju straže. Nakon sudjelovanja u “Munji ’93”, u proljeće 1993. godine s još nekoliko saboraca prešao je u “Hamzu”. Potom je učestvovao u velikom broju akcija na “prvoj autonomiji”, od Todorova i Lučke, preko Golubovića i Pećigrada, i niza manjih akcija, sve do konačnog oslobađanja Velike Kladuše 20. augusta 1994. godine. Prvo ranjavanje doživio je u Golubovićima prilikom zauzimanja rezervoara koji su držale neprijateljske snage. Iako ranjen, prije isteka bolovanja vratio se na liniju te sudjelovao u operaciji oslobađanja Pećigrada 4. augusta 1994. godine. U zimu 1994. godine uzeo je učešće i u borbama na Grmuško-srbljanskom platou, gdje je sa svojim vodom odigrao važnu ulogu u vraćanju izgubljenih linija na Hasinom vrhu.
Prije prelaska u jedinicu “Hamza” jedan od Mujinih saboraca bio je Mustafa Šahinović, koji se prisjeća nekih detalja iz zajedničkog ratnog puta: “Bili smo članovi prvog bužimskog voda, na čijem je čelu bio Šehrizad Šarić. Prvo smo išli na Pernu pored Bosanske Krupe, gdje smo prošli sedmodnevne pripreme i obuku. Onda smo držali stražu na potezu od Dobrog Sela, Banjana i Kerkezove Glavice. Krajem godine išli smo u Bihać i mijenjali jedinice HVO-a na Lohovskim brdima. U ‘Munji’ smo imali različite zadatke. Moja grupa je ostala na prednjem kraju i odatle djelovala, a Mujo je s grupom izviđača išao iza leđa neprijateljskih jedinica i također sudjelovao u zauzimanju Kedića Glavice. I jedni i drugi smo bili u centru tih dešavanja. Nakon te akcije, Mujo je ubrzo otišao u ‘Hamzu’. Bio je godinu dana mlađi od mene. Zajedno smo odrastali i skupa igrali lopte. Inače se radilo o vrlo skromnom momku koji je u društvu bio prilično miran, skoro neprimjetan, ali zato u ratu odlučan i vrlo smion borac. Bio je pravi drug u svakom pogledu i na njega sam se vazda mogao osloniti.”
U prvoj godini rata Mujin saborac bio je i Fesudin Šahinović. Kako kaže, Mujo je bio čovjek koji je izuzetno vodio računa o svom ponašanju. Njegov odnos prema saborcima bio je toliko korektan da je gotovo nemoguće naći pa i najsitniju mrlju u njegovom ophođenju prema drugima. “U našoj jedinici nije postojao borac kojem je Mujo kazao ružnu riječ. I ne samo da je on vodio računa o svom odnosu prema drugima nego je često i druge korio kada bi se neumjesno ponašali prema saborcima, kada bi zbijali ‘neslane’ šale… Njemu je i tako beznačajna šala smetala. Sve to dovoljno govori o kakvom je čovjeku bila riječ. Na svaku je sitnicu on pazio, da nekog ne uvrijedi, da se neko ne bi osjećao neprijatno. I mislim da je svakom od saboraca ostao u lijepom sjećanju.”
PRVI ČOVJEK JEDINICE “HAMZA”
Proteklih godina u javnosti se koristio pogrešan podatak da je Mujo Nanić poginuo kao komandir voda, a ne čete. Po mišljenju Zijada Nanića, dva su ključna razloga za to. U vrijeme velikih ofanziva nije se baš lahko moglo pratiti ko, kad i gdje je postavljen na novu komandnu dužnost, jer su mnoge starješine često “ispadale” iz stroja, bilo zbog ranjavanja, bilo zbog pogibije, a u dijelu oko novih popuna i postavljenja bilo je uključeno malo ljudi u komandi. I druga je stvar u tome što mnogi koji nisu bili najbliži akteri navedenih dešavanja proizvoljno iznose podatke koji kasnije završe u pisanoj formi i postanu netačni podaci.
“Otpočinjanjem ofanzive ‘Breza ’94’ Mujo je bio komandir trećeg voda ‘Hamze’. Prvi dan u toj akciji je ranjen komandir čete Refko Kauković. Mujin dolazak na dužnost komandira čete umjesto ranjenog Refke Kaukovića u tom slučaju bio je izuzetak, jer je postojalo nepisano pravilo da se pozicija komandira čete popunjava s komandirom prvog voda. Sve vrijeme je ostalo nejasno zašto se komandant Izet Nanić opredijelio za komandira trećeg umjesto komandira prvog voda u ‘Hamzi’, tako da u tom momentu Refku Kaukovića nije zamijenio Hari Šahinović već Mujo Nanić. Vjerovatno ga je nešto nagnalo i morao je imati neki debeo razlog da promijeni dotad nepisano pravilo. Tek nakon Mujine pogibije Hari je preuzeo četu”, priča Nanić.
Mujo je na dužnosti komandira Čete za specijalne namjene “Hamza” ostao tek nekoliko dana, kada je u velikom okršaju teško ranjen. Zbog žestokih borbi i razmjene vatre, skoro dva sata je potrajalo njegovo izvlačenje, nakon čega je upućen u okružnu bolnicu u Bihaću. Nažalost, nije živ stigao do bolnice, već je usput podlegao teškim ranama. Kako Zijad tvrdi, Mujo je bio ranjen i nekoliko mjeseci ranije, u vrijeme “prve autonomije”.
“Nakon tog prvog ranjavanja, Mujo se vratio u jedinicu još dok mu je curila rana. To dovoljno govori o njegovom odnosu prema borbi. Onda je on, unatoč mladosti i godinama, bio vrlo ozbiljan i jako puno je uvažavao komandanta Nanića. Njemu su komandantove naredbe bile ‘svetinja’ i on ih je uvažavao i bespogovorno izvršavao. To je bio tip momka koji je osjećao veliko zadovoljstvo u ispunjavanju preuzetog zadatka. Vjerovatno je to komandant Izo kod njega primijetio i to poštovanje koje je pokazivao prema nadređenima i odgovornost prema preuzetim zadacima su mu bile najbolja preporuka da dogura do komandira čete najelitnije jedinice u brigadi. Bilo je tu još izvanrednih momaka koji su bili hrabri i koji su bili spremni jurišati na bunker, ali koji nisu bili dovoljno sposobni da budu komandiri odjeljenja, voda ili čete. A Mujo je imao tu sposobnost da, pored o sebi, misli o deset, trideset ili stotinu ljudi, da brine o njima, da ih bespotrebno ne izlaže i slično. Onda ta fleksibilnost, osjećaj za rad s ljudima, sve te osobine bile su prisutne kod njega”, nastavlja Zijad Nanić, te ističe zanimljiv detalj iz vremena “Februarske ofanzive” na Grmuško-srbljanskom platou.
“Jedan dan je iz Bihaća došao komandant Nanić. Dan-dva ranije je bio pao Hasin vrh pa su naše jedinice išle da vrate linije. I kad je komandant došao iz Bihaća, kaže mi: ‘Vratili su ovi naši Hasin vrh’, pritom posebno naglašavajući: ‘I to naš Mujo vratio.’ To je baš kazao nekako ponosno, vjerovatno zato što je bio naš zajednički rođak po prezimenu. A Mujin vod je odmah prvi ili drugi dan nakon što je pao Hasin vrh briljantno zauzeo izgubljene položaje.”
POGIBIJA U AKCIJI “BREZA ’94”
U danima ofanzive “Breza ’94” s Mujom je bio i Edin Ćosić, saborac koji se sjeća jednog detalja. “Kao pripadnici ‘Hamze’, nekoliko dana smo bili u pripravnosti, nedaleko od mjesta gdje su se odvijale višednevne borbe. Onda sam otišao na Križ da odnesem neke granate. Po povratku u neku kuću bili smo zajedno možda dvadeset minuta. Potom je neko preko radioveze ponovo tražio da dođemo na Križ u ispomoć jer se očekuje neprijateljski napad. Tad je Mujo ustao i rekao da će on ići s nekoliko momaka, a da ja ostanem da malo odmorim jer sam se tek vratio s linije. Tad sam ga posljednji put vidio.”
O poznanstvu s Mujom te okolnostima oko njegove pogibije govori i njegov saborac iz jedinice “Hamza” Sulejman Semo Čaušević. “Teško je bilo šta reći o rahmetli Muji a da se čovjek ne postidi jer je on bio jedan od onih ‘ljiljana’ koje smo skoro pa zaboravili. Mujo se od prvog dana uključio u odbranu našeg naroda i države. Bili smo generacija u osnovnoj školi, a i rat nas je zatekao u istoj jedinici. Zatim smo se rastali jer sam ja otišao u izviđače, ali smo se poslije opet našli skupa u ČSN ‘Hamza’. Mujo je bio oličenje poštenja, odlučnosti i hrabrosti. U društvu se nije nametao, ali je zato bio dobro prihvaćen i omiljen gdje god bi se pojavio. U borbi je bio izuzetno smiren, ali i veoma odlučan i hrabar. Imao je bistre plave oči, možda i najljepšu boju očiju koju sam do sad vidio. Uvijek mi se činilo, kad bi me pogledao, da mi vidi mozak i čita misli. Za vrijeme ofanzive ‘Breza ’94’ Mujo rahmetli i ja smo bili na dužnosti komandira vodova u četi ‘Hamza’.
Dobro se sjećam da smo planirali slaviti moj rođendan tog kobnog 9. septembra. Međutim, Svevišnji je drugačije odredio. Krenula je ta neprijateljska ofanziva već 5. septembra i ‘tukli’ smo se svaki dan. Tog 9. septembra je ujutro pala kiša i Mujo je s nekoliko saboraca zamijenio jedan dio mog voda na Sipu kako bismo se mi malo osušili od kiše. Neprijateljske snage su još žešće ponovile napad koji su naši borci po ko zna koji put odbili. Međutim, u tom napadu Mujo je bio teško ranjen od granate prilikom obilaska i bodrenja svojih saboraca. Nikada neću zaboraviti njegov pogled kad su ga pronijeli na nosilima. Ležao je na boku i gledao negdje daleko kao da vidi neki cilj koji sustiže. Lice mu je bilo tako mirno kao da i nije ranjen, a po ranama je trebalo da ima strahovite bolove, što se na njemu nije moglo nimalo primijetiti. Siguran sam da je on već tad vidio put prema svom i našem Gospodaru. Saborca Muju ću pamtiti dok sam živ. Molim Svemogućeg Boga da njemu i svim ostalim poginulim borcima podari nagradu šehida, uz nadu da nas na Sudnjem danu neće zaboraviti onako kako smo, nažalost, mi njih i njihovu žrtvu dobrim dijelom već zaboravili.”
Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ
Fotografije: Agan SKENDEROVIĆ
IZVOR: stav.ba
Originalni članak na ovom linku
Post a Comment