Amel Tuka: Volim da se osamim, da nađem tu konekciju sa dragim Allahom

Autor: Preporod.com Hladna i vjetrovita štokholmska noć nije zasmetala našem najboljem atletičaru, Amelu Tuki, da ostvari još jednu veliku pobjedu u Dijamantskoj ligi. Rezultat kao rezultat nije najbolji, što je i sam Amel zaključio odmah nakon utrke, ali je nova velika pobjeda snažna motivaciona injekcija za utrke koje tek dolaze. Šampioni se čeliče na samokritici. Amel Tuka, osim što je sjajan sportista, veoma je običan čovjek, momak iz naroda, mladić koji ima minutu za svakoga. Tako ga i dočekujemo na sarajevskom aerodromu. Osmijeh, pozdrav, priča i onda nešto o Amelu što, vjerovatno, nigdje niste čuli. I sam Tuka kaže da prvi put u životu u javnosti govori o stvarima koje voli zadržati za sebe. Sedžda. Koliko je samo srca razveselila ta Amelova sedžda iz Monte Carla, u trenutku kada je trčao svoje najbolje vrijeme ikada, u trenutku kada smo svi mi, zajedno sa njim, shvatili da je postao najbrži čovjek te 2015. godine na Planeti. Rezultat 1:42:51 je 12. najbolji rezultat svih vremena, pa se naš atletičar našao u društvu sa velikanima ovog sporta (discipline) kao što su David Rudisha, Wilson Kipketer i Sebastian Coe. „Ljudi su primijetili da padam na sedždu poslije utrke u Monte Carlu, kada sam postao najbrži čovjek te godine na Planeti. Kada sam prošao kroz cilj i kada sam vidio vrijeme (1:42:51), povuklo me je to nešto da se zahvalim Onome kome treba da se zahvalim i ko mi je to sve pružio i podario. Ja sam u tom trenutku osjetio da se prvo moram zahvaliti Uzvišenom Bogu“, kaže Amel za Preporod. Zahvala Allahu dž.š. u svakom trenutku Svaka karijera, svaki život, svaki posao nosi ogromne izazove i iskušenja, uspone i padove, sretne i tužne trenutke. Svjestan je toga i Amel, koji kaže da se uvijek drži čvrsto na zemlji i onda kada je uspješan i sretan, ali i onda kada stvari ne idu po planu. Kaže da zahvalnost, prije svega, duguje Onome koji mu je sve ovo omogućio. „Treba ostati čvrsto na zemlji i imati na umu ko nam je sve to podario i omogućio. Isto tako, kada je čovjek u problemima, u teškim trenucima, gdje ne ide kako treba, moraš biti još čvršći, na zemlji i tražiti rješenja, te se nadati. Ja sam čovjek koji živi uvijek u nekoj nadi, uvijek mislim na najbolje, ali i živim u tom nekom malom strahu, pa sam sebe priupitam: ‘Da li sam uradio nešto dobro?’ Tako da uvijek živim između to dvoje, pa mi to pomaže da živim umjeren život i da se tako ophodim prema svima. Islam mi dosta pomaže kada se nalazim u teškim situacijama. Volim, jednostavno, da se osamim, da nađem tu konekciju sa dragim Allahom, gdje se probudi nada i taj neki lijepi osjećaj da će se brzo proći preko iskušenja. Uvijek gledam na to kao na iskušenje poslije kojeg slijedi velika nagrada. Savjetujem svima da pronađu tu neku svoju konekciju sa Bogom, jer će pronaći svoj duševni mir i osjećat će se mnogo bolje“, poručuje Tuka. Bajrami bez ljudi koje najviše voliš Brojne utrke, naporni treninzi, izuzetno gust raspored sezone koja je pred nama i kristalno jasno isplaniran način života, ponekad ti odnesu ono što najviše voliš, pa moraš da živiš u jednom drugom „modu“ kako bi ispunio sve svoje planove. Amel Tuka se sjeća Bajrama kada je bio dijete, ali sve obaveze profesionalnog sporta ga ponekad udalje od porodice i najmilijih. „Jako mi je teško kada za Bajram nisam doma, jer sam tu odrastao, a od malih nogu pamtim Bajram sa porodicom – odlazak s babom u džamiju, povratak kući gdje nas čekaju majka i sestra, zajednički doručak i prva kahva, potom posjeta nani i dedi, pa obilazak porodice. Odrastao sam, hvala Bogu, u porodičnoj atmosferi gdje sam osjetio ljubav svojih roditelja i porodice. Sve mi to sada teško pada, jer mi nedostaje sve to kada nisam u BiH. To je valjda opet neko iskušenje, na neki drugi način. Osjetim da je na meni zadatak da sve te fizičke predispozicije koje mi je Bog podario prenesem na stazu kako bi na najbolji mogući način predstavljao sebe i svoju zemlju, mjesto iz kojeg dolazim. To je moja misija da i mladima prenesem nadu, pa da vide da se može napraviti vrhunski rezultat i da nikada ne odustaju“, riječi su našeg atletičara. Amel – onaj koji se trudi, koji se nada, koji ima ogromnu želju Kao što smo rekli na početku, neke stvari o Amelu ne znate, ali evo prilike da upoznate onu najljepšu Amelovu stranu, koju svakako treba istaknuti. Ime Amel je arapskog porijekla, a Amel je onaj koji radi, koji se trudi, koji ima ogromnu želju, koji ima cilj, koji se nada. Upravo takav je i naš Amel Tuka. „Uključio sam se kao prijatelj škole hifza “Sejmen” iz Zenice kod hfz. dr. Safeta Husejnovića. Dio sam tog džemata u Zenici i to je ono pravo nešto što se osjeti. Osjetiš tu pozitivnu energiju i blagost kada razgovaraš sa hafizom. Uvijek mi je davao savjete i upute koje i danas koristim, tako da sam odlučio da se uključim u tu priču, kako bismo učačima hifza omogućili da što lakše pohađaju školu. Nikad se ne zna poslije, kada budem imao više vremena, možda se i ja aktivno uključim u učenje hifza. Za svaki ljudski problem postoji recept i rješenje u Kur'anu. Kur'an daje odgovore na sva pitanja i čovjek to mora da razumi i prihvati, te da ne traži neka druga rješenja. Svi ti ljudi koji izučavaju Kur'an su mi uvijek bili posebni i uvijek sam im zavidio na neki pozitivan način, jer imaš jednostavno želju da posjeduješ znanje kao oni. Kur'an je, jednostavno, lijek za sve probleme“, kaže Tuka. Za kraj, malo smo se našalili sa našim sagovornikom, pa smo ga upitali da li je imao slične probleme kao nedavno fudbaler Liverpoola, Muhammed Salah, koji zbog velikog broja ljudi ispred njegovog doma nije bio u stanju na ode na Bajram-namaz.