Oni su građane Sarajeva ubijali i terorizirali četiri godine s brda

Autor: Avangarda.ba
Dragan Maletić, bezbjednjak VRS-a i svjedok i Karadžića i Mladića, tvrdio je da srpske snage nisu snajperima djelovale po Sarajevu sa zgrade Metalke i iz nebodera u Lenjinovoj ulici. Tužitelj mu je na to pokazao spiskove snajperista kojima je komandovao i fotografije snajperskih gnijezda. U snajperskom djelovanju po Sarajevu posebno su se isticala dvojica snajperista – Zlatko Subotić i Marinko Krneta; Slavko Gengo, komandant Sedmog bataljona Prve romanijske brigade, i Milorad Džida, njegov zamjenik, imali su kontrolu nad minobacačima na Mrkovićima i Debelom brdu odakle se sumnja da su ispaljene granate na Markale kada je počinjen masakr; Slavko Gengo, bio je pri komandi SRK-a zadužen za potrebe brigada za modifikovane avio bombe. U timu su sa njim bili su i Milivoj Solar, Momo Tomić, Dragan Kulin, Mile Domazet; Nikola Mijatović, načelnik bezbjednosti, a potom načelnik Štaba Ilidžanske brigade, izjavio da je na području Alipašinog polja imao 9 vojnih ciljeva koje je trebalo neutralisati; Mile Sladoje, komandant kasarne u Nedžarićima: “Srbi su samo uzvraćali vatru i nisu nikada prvi napadali” i nisu odgovorni za masakr u Dobrinji; Dušan Škrba, komandant artiljerijske grupe u Lukavici, komandant artiljerije u divizionu Prve sarajevske brigade, izjavio je da je VRS na osnovu snimka sarajevske TV zaključila da gradska Vijećnica služi kao veliko skladište municije i da se požar u Vijećnici širio iz podruma, a ne sa krova, što je dokaz da je Vijećnica zapaljena od “muslimanske strane”, te da taj dan, 27.8.1992, uopće nije bilo granatiranja Vijećnice, dok je granatiranje Sarajeva komentirao kao “zagrijavanje cijevi”; Zdravko Šalipur, član Kriznog štaba srpske opštine Novo Sarajevo, priznao je da je život na Grbavici bio “paklen”, ali zbog stalnog granatiranja i snajperskog djelovanja sa položaja Armije RBiH, dok je život nesrba na Grbavici bio “harmoničan”, uz sva prava i slobode; Zdravko Čvoro, predsjednik Kriznog štaba i Izvršnog odbora Opštine Pale rekao je da nije bilo prisilnog iseljavanja Bošnjaka sa Pala, on je lično uvjeravao Bošnjake da ostanu, ali su oni na kraju “dobrovoljno” otišli, a on im je pomogao tako što je organizirao konvoje; Stevan Veljović, operativac nekoliko jedinica VRS-a, tvrdio je da su avio bombe korištene samo za bacanje iz aviona i da su prilikom ispaljivanja sa zemlje bile izrazito neprecizne, dok je Vladimir Radojčić, komandant Ilidžanske brigade, izjavio da su gađane, doduše, “pažljivo odabrane mete u gradu” – tri takve bombe, priznao je Radojčić, ispaljene su po njegovom naređenju; Dušan Zurovac, komandant čete VRS-a s Hrasnog brda, tvrdio je da je grad prije i poslije rata izgledao isto; Luka Dragičević, pomoćnik komandanta SRK-a za moral, vjerska i pravna pitanja, smatra da su Srbi “genetski jači, bolji, ljepši i pametniji” i da to nije rasizam, a pohvalio se svojim “pobjedama” kao komandant na višegradskom ratištu; Ratomir Maksimović, zadužen za moral u komandi SRK, tvrdio je da su Sarajevo granatirali samo “u krajnjoj nuždi”, pri čemu su građani bili “kolateralna šteta”; Pukovnik VRS, Vlade Lučić, rekao je da je srpska strana na sarajevskom ratištu municiju koristila racionalno i skoro isključivo u odbrambene svrhe – tužiteljica mu je pokazala dokument u kome komanda SRK upozorava potčinjene brigade da prestanu sa neracionalnom paljbom na naseljene dijelove grada u vrijeme kada uopšte nema borbi; Svetozar Guzina, komandant bataljona VRS-a iz Nedžarića, tvrdio je da su se i on i svi srpski vojnici na sarajevskom ratištu striktno pridržavali Ženevskih konvencija. Predsjedavajući sudija provjerio je njegovo znanje o Ženevskoj konvenciji, koje je, kako je na kraju priznao Guzina, bilo samo načelno s obzirom da je prije rata bio ugostitelj. U haškim procesima protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića sudska vijeća su, između ostalog i na osnovu haških presuda protiv Stanislava Galića i Dragomira Miloševića (komandanti Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS), utvrđivala odgovornost i Karadžića i Mladića i kroz postojanje udruženog zločinačkog poduhvata i slucaju Mladić zaključili: “...od 12. maja 1992. do novembra 1995. postojao je udruženi zločinački poduhvat, čiji je primarni cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom putem provođenja kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja. Cilj ovog udruženog zločinačkog poduhvata uključivao je počinjenje krivičnih djela terorisanja, protivpravnih napada na civile i ubistva. Učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu vezanom za Sarajevo bili su pripadnici vojske i političkog rukovodstva bosanskih Srba, a među njima su bili: Radovan Karadžić, Stanislav Galić, Dragomir Milošević, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Nikola Koljević. Sve zločine za koje se Mladić teretio u Optužnici počinile su, zaključkom Vijeća, jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa”. Haški predmeti Karadžić i Mladić Vijeće je zaključilo i da je “postojao zajednički plan koji je započeo krajem maja 1992. i trajao do oktobra 1995, da je potekao od političkog i vojnog rukovodstva bosanskih Srba. Prvenstveni cilj tog plana bio je da širi teror među civilnim stanovništvom Sarajeva kampanjom snajperskog djelovanja i granatiranja. Na osnovu dokaza vezanih za snajperske incidente i incidente granatiranja iz Priloga.” Pretresno vijeće je, takođe, smatralo nespornim da je ovaj plan uključivao i ubistva, teror i protivpravne napade na civile. Optuženi, Ratko Mladić, Stanislav Galić, Dragomir Milošević, Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević i Biljana Plavšić činili su grupu osoba koje su djelovale u skladu sa ovim zajedničkim planom i imale zajedničku namjeru za činjenje zločina koji su bili dio tog plana. Vijeće zaključuje i da je optuženi značajno doprinio tom planu.

 Praksa granatiranja i snajperskog gađanja civila nastavila se preko tri godine. Imajući u vidu dugo trajanje i karakter te prakse, Pretresno vijeće zaključuje da je namjera jedinica SRK-a i njihovih komandanata bila da gađaju civile i koriste neselektivnu i prekomjernu vatru po gradu. Pretresno vijeće je zato bilo uvjereno da je SRK sprovodio kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja Sarajeva s namjerom da, između ostalog, teroriše civilno stanovništvo koje je u njemu živjelo.Vijeće je konstatiralo da je u relevantnom periodu uslijed te kampanje u gradu ranjeno i ubijeno na hiljade civila. Nadalje, Pretresno vijeće konstatuje da su svi civili koji su u to vrijeme živjeli u gradu trpjeli silni strah i velike muke. jer nikad nisu znali kada će se naći na meti SRK. Zanimljivo, i Mladić i Karadžić su se opredijelili da za svoju odbranu koriste iste svjedoke – ponajviše upravo pripadnike SRK-a, uz pojedine lokalne civilne dužnosnike. I dok su ti svjedoci u prvim procesima u Haškom tribunalu insistirali i dobijali zaštitne mjere (svjedočenja na suđenju Galiću i Dragomiru Miloševiću), očito u međuvremenu (u)vidjevši da ih niko u BiH ne tereti za zločin, niti protiv njih pokreće istrage, u procesima Karadžiću i Mladiću su se ohrabrili i javno svjedočili o dešavanjima u Sarajevu, što je za advokate Karadžića i Mladića bilo daleko procesno “jače”, nego kada svjedok (iz nekog razloga) insistira na zaštitnim mjerama. Tako su laži ovih svjedoka o zločinima koji su izvršeni nad građanima Sarajeva, izgovorene ranijih godina u Haškom tribunalu (u procesima protiv Galića i Miloševića), u suđenjima Karadžiću i Mladiću, ponovljene na skoro identičan način, samo ovaj put uz javna svjedočenja, dakle uz puna imena i prezimena svjedoka. Koliko su pomogli tim svojim lažnim tvrdnjama, svjedoče presude Karadžiću i Mladiću, kao i ranije Galiću i Miloševiću. No, svakako treba naglasiti da su zajednički svjedoci Karadžića i Mladića bili nisko rangirani profili svjedoka, odnosno pozicionirani u najnižim nivoima jedinicama SRK i općinskih nivoa vlasti u RS 1992. Čini se da su obje odbrane bile suglasne da upravo ovi svjedoci s najnižih nivoa odgovornosti mogu “autentično” govoriti (lagati) o onome što se dešavalo na terenu. Ne treba zanemariti da ovi svjedoci nisu mogli biti direktni svjedociti o subordinaciji i hijerarhiji kada su u pitanju Mladić i Karadžić i tako nisu ugrožavali direktno niti jednog niti drugog, ali u haškim arhivama ostaju dokumentirani kao njihovi svjedoci koji su ih pokušali (od)braniti. Uz to, iako niže rangirani, to ne umanjuje njihovu odgovornost za ono što se dešavalo tokom opsade Sarajeva, i što bi tužitelji u BiH, od kantonalnog do državnog nivoa, pod hitno morali uzeti u rad. Da ih podsjetimo, tokom opsade Sarajeva poginulo je oko 11.500 civila. U presudi Pretresnog vijeća Radovanu Karadžiću se navodi: “Dokazi pokazuju da je SRK koristio snajperske puške za koje su i Galić i Milošević priznali da su bile u arsenalu korpusa. Vojnici SRK-a su koristili i mitraljeze, koji su im omogućavali da gađaju ciljeve na mnogo većim udaljenostima nego što je to normalno bilo moguće sa snajperskim puškama. Vijeće se, takođe, uvjerilo, oslanjajući se posebno na iskaze svjedoka KDZ310 i Maletića, da je SRK imao specijalizirane snajperske jedinice ili odjeljenja kojima je komandovano na nivou bataljona ili na višem nivou, te da su te jedinice posebno zanimale Komandu SRK-a, kao što pokazuju (…) naređenja koja je izdala u vezi sa snajperskim dejstvima. Nakon što je razmotrilo sve dokaze koji su u ovom predmetu izvedeni u vezi sa snajperskim dejstvima u Sarajevu, Vijeće se uvjerilo da su jedinice iz sastava SRK-a tokom cijelog sukoba namjerno gađale civile u Sarajevu.”

 Sudsko vijeće je u slučaju Ratka Mladića razmotrilo prirodu, način, vrijeme, lokacije i trajanje tih snajperskih i artiljerijskih napada i konstatiralo da je namjera izvršilaca, koji su svi bili pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa, bila da gađaju civile i da na neselektivan način granatiraju grad. Haško vijeće je utvrdilo da su pripadnici SRK-a namjeravali da šire teror među stanovnicima Sarajeva i da je terorisanje bilo primarna svrha snajperskog djelovanja i granatiranja. Vijeće je konstatovalo da su pripadnici SRK-a počinili ubistvo, protivpravne napade na civile i terorisanje kao kršenje zakona i običaja ratovanja; te ubistvo kao zločin protiv čovječnosti. Haške sudije su o pripadnicima SRK, koji su svjedočili braneći presuđene zločince u Haagu u svojim presudama napisali i ovo: “Prilikom donošenja zaključaka, Vijeće je pažljivo ocijenilo iskaze bivših vojnika i oficira SRK-a koji su negirali da je namjerno gađanje civila u Sarajevu snajperima bilo praksa SRK-a. Vijeće je konstatiralo da je to negiranje neodrživo i da se u potpunosti kosi s realnošću na terenukada se razmatra u kombinaciji s prihvaćenim dokazima tužiteljstva (…) kao i s dokazima koji se konkretno odnose na snajperske incidente iz priloga Optužnici. Shodno tome, Vijeće je smatralo da su iskazi tih svjedoka služili njihovim interesima i da su bili neiskreni, što ozbiljno dovodi u pitanje njihovu vjerodostojnost. Po mišljenju Vijeća, vjerodostojnost tih svjedoka, naročito bivših pripadnika SRK-a i vještaka Zorice Subotić i Mileta Poparića, ozbiljno je narušena zbog njihovog opisa kampanje SRK-a u Sarajevu. Njihovi iskazi su u oštroj suprotnosti s iskazima ljudi koji su živjeli, ili radili u Sarajevu tokom opsade, kako lokalnih stanovnika, tako i međunarodnih posmatrača, kao i s dokazima o velikom broju civilnih žrtava u gradu, naročito među ženama, djecom i starijim licima. Neistinitost iskaza pomenutih svjedoka dodatno potvrđuju konkretni incidenti snajperskog djelovanja i granatiranja u kojima je SRK, kako je utvrđeno, namjerno gađao civile ili otvarao neselektivnu i/ili nesrazmjernu vatru na grad. (Zajednički) svjedoci Karadžića i Mladića, koji su ih pokušavali spasiti lažima koje sudije Haškog tribunala nisu prihvatile:

 1. DRAGAN MALETIĆ Bivši komandir čete, kasnije bezbjednjak VRS-a, učesnik prvih barikada. Nerijetko se u ratu predstavljao kao šef svih jedinica na Grbavici. Protiv njega se vodila istraga u Kantonalnom tužiteljstvu u Sarajevu (KT RZ-384/94,T09 0 KTRZ 0016262 94) u kojoj se Maletić, zajedno sa 78 osoba, teretio se za ratni zločin protiv civilnog stanovnistva na području općine Novo Sarajevo. 25.1.2012. donešena je naredba o obustavi istrage, a 22.2.2012. predmet je arhiviran. Samo nekoliko mjeseci prije njegovog svjedočenja u korist Karadžića. Ko je obustavio istragu i na osnovu čega protiv Maletića i grupe sa područja Novog Sarajeva, odnosno Grbavice? Ko je bio postupajući tužitelj u ovom slučaju, posebno imajući u vidu presudu protiv Veselina Vlahovića Batka, odnosno zločina za koje je presuđen pred Sudom BiH? Maletić je kao bataljonski bezbjednjak pozivao na likvidacije pripadnika američkih snaga u BiH. U dokumentu (broj 3588/93) od 16. maja 1993. godine Maletić upozorava da su u BiH prisutne američke zelene beretke i druge strane obavještajne grupe, te naređuje njihovo privođenje, a “u slučaju bjekstva spriječiti ih, ako je to nemoguće izvršiti likvidaciju istih” – završava svoju naredbu zajednički svjedok Karadžića i Mladića. U istom aktu Maletić naređuje da se spriječe strane novinarske ekipe koje trebaju, navodno, po zahjevu rimokatolicke crkve iz Hrvatske da izvrše uvid i naprave snimke porušenih vjerskih objekata: “U cilju sprečavanja ovakvih aktivnosti ne dozvoliti ulazak stranim novinarima.” Maletić je izdavao i naređenja za hapšenje australskih, holandskih i drugih novinara. U Haagu je, braneći Karadžića, Maletić tvrdio da srpske snage nisu snajperima djelovale po Sarajevu sa zgrade Metalke i iz nebodera u Lenjinovoj ulici. Kada mu je tužitelj pokazao spiskove snajperista kojima je komandovao i fotografije snajperskih gnijezda, Maletić je rekao da se ne sjeća niti jednog imena, nakon čega je bio suočen s novim činjenicima koje moraju naći svoje mjesto u Tužiteljstvu BiH. Tužitelj Adam Weber je u unakrsnom ispitivanju svjedoka suočio sa izjavom zamjenika komandanta bataljona Milana Hrvačevića koju je dao bosanskom MUP-u 1996. godine, a u kojoj kaže da su se u snajperskom djelovanju po zgradama posebno isticala dvojica snajperista – Zlatko Subotić i Marinko Krneta. Tužitelja je zanimalo kako to da je Hrvačević znao za snajperiste a “obavještajac” Maletić “nije upoznat” s njihovim djelovanjem. Tužitelj je tokom svjedočenja od Maletića zatražio da mu preda kopiju izjave koju je držao pred sobom tokom ispitivanja. Maletić je tvrdio da je uoči svjedočenja na toj kopiji komentirao nekoliko dokumenata koji su mu pokazani prilikom ranijeg svjedočenja na suđenju Karadžiću. Tako se, na primjer, za slučaj da bude upitan o “likvidacijama” zarobljenika pri pokušaju bijega tokom prisilnog rada na prvoj liniji fronta pripremio da kaže da je to bilo opravdano jer su oni mogli protivničkoj strani otkriti položaje VRS. Na pitanje sudije Molotoa šta je uradio povodom otvaranja vatre po dvojici zarobljenika u bjekstvu, Maletić je rekao da nije uradio “ništa”. 

2. PREDRAG TRAPARA Komandir čete Prve sarajevske mehanizovane brigade. Bio u grupi Karadžićevih Srba koji su bili zaduženi da 1990. i 1991. Srbima dijele oružje od JNA. Protiv Trapare je CSB Sarajevo podnio krivičnu prijavu zbog oružane pobune (br. 19./05-1-KU:4189/94) 21. oktobra 1994. Prijava je obuhvatala još 22 osobe, na čelu sa Malkom Koromanom, Draganom Šehovcem, i dr. Pripadnici MUP RBiH uhvatili su Traparu u oktobru 1991. godine u prevozu naoružanja JNA, zbog čega je proveo u pritvoru mjesec dana i bio osuđen prije izbijanja rata u BiH. Kada je u Haškom tribunalu lagao da se ne sjeća svoje uloge u naoružavanju Srba, Haško tužiteljstvo ga je suočilo s policijskim zapisnikom, nakon čega se iznenada “prisjetio” i priznao da je učestvovao u transportu i podjeli naoružanja JNA Srbima. Vidno iznerviran, jer je uhvaćen u laži, rekao je: “Imao sam želju da pomognem prestrašenom srpskom narodu”. Inače, u kamionu, u kome je uhvaćen, bili su minobacači, teški mitraljezi, automatske puške… Toliko o vjerodostojnosi ovog svjedoka.

 3. i 4. SLAVKO GENGO I MILORAD DŽIDA Posebna priča su ova dva svjedoka iz istog bataljona – prvi komandant bataljona, drugi njegov zamjenik – koji se sumnjiče da su odgovorni za ispaljivanje granate na Markale kada je počinjen masakr nad cilima, oba zajednički svjedoci Karadžića i Mladića. Slavko Gengo, bio je komandant Sedmog bataljona Prve romanijske brigade, i pod njegovom kontrolom su bili monobacači na Mrkovićima i Debelom brdu, a Milorad Džida, bio je njegov zamjenik. I jedan i drugi su u Haškom tribunalu osporavali da su granatirani civilni ciljevi, i kategorično su tvrdili da granata ispaljena na pijacu Markale, kada je poginulo 66 i ranjeno više od 140 civila, došla iz njihovog rejona, uz objašnjenja da je UNPROFOR redovno kontrolirao njihove položaje. Na to im je tužitelj pokazao dokument UNPROFOR-a iz koga je vidljivo da UNPRPFOR-u od novembra 1993. do marta 1994. Vojska Republike Srpske nije dozvoljavala da uđe u reon Mrkovića i Debelog brda. Dok je Gango tvrdio da je izvještaj o mješovitoj komisiji, koja je trebala istražiti ispaljenje granate na Markale, potpisao upravo njegov zamjenik Džida, Milorad Džida je u svom svjedočenju izjavio da on nije potpisao izvještaj, nego izvjesni Jakovljević. No, Haško tužiteljstvo je tvrdilo da ta komisija nije ni postojala. Inače, Slavko Gengo je bio pri komandi Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS, zadužen i za objedinjavanje potreba brigada za modifikovane avio bombe. U timu su sa njim bili i Milivoj Solar, Momo Tomić, Dragan Kulin, Mile Domazet.

 5. NIKOLA MIJATOVIĆ Još jedan zajednički svjedok, Nikola Mijatović, bio je načelnik bezbjednosti, a potom načelnik Štaba Ilidžanske brigade. Ovaj svjedok je svojim izjavama tokom svjedočenja izazvao neviđenu pozornost, odnosno podsmijeh, jer se u svojim tvrdnjama pokušao koristiti nalazima sudskog vijeća iz prvostepene presude protiv Ante Gotovine. Naime, Mijatović je tvrdio da je Ilidžanska brigada prije svakog dejstvovanja prethodno istraživala da li u prečniku od 200 metara ima civila, pa je, tek, onda dejstvovala, kako bi time izbjegla civilne žrtve!? Inače, ovaj zajednički svjedok Karadžića i Mladića imao je i više javnih nastupa u kojima je govorio da su Markale I i II plod “muslimanskih akcija”, te da je da u logorima u BiH ubijeno preko 15.000 hiljada Srba. U haškoj sudnici je izjavio i kako je na području Alipašinog polja imao 9 vojnih ciljeva koje je trebalo neutralisati, od kojih i garaže i skloništa koji su, po njemu, bili legitimni vojni ciljevi, jer su se “tamo držali minobacači i drugo muslimansko oruzje”. O vjerodostojnosti ovog svjedoka najbolje govori zadnja rečenica njegovog svjedočenja: “Radovan Karadžić je obožavana ličnost srpskog naroda, bez koga Srbi ne bi bili slobodni, niti bi ih bilo sa bosanske strane rijeke Drine.”

 6. MILE SLADOJE Komandant kasarne u Nedžarićima, kasnije zamjenik komandanta bataljona Ilidžanske brigade. Prema tvrdnji ovog svjedoka svi artiljerijski napadi, koji su prouzročili civilne žrtve na bosanskoj strani, proizvod su, ili propagnade, ili režiranih akcija od same muslimanske strane. I Sladoje je, kao i ostali svjedoci, tvrdio da nisu postojali snajperisti, i da u jedinicama nije bilo profesionalnih vojnika. Po njemu, “Srbi su samo uzvraćali vatru i nisu nikada prvi napadali”. Za masakr u redu za vodu, koji se desio na Dobrinji 12. jula 1993. godine, također je izjavio da je isceniran, jer, navodno, za srpsku stranu nije bila vidljiva ulica u kojoj su Sarajlije stajale u redu za vodu (jer je voda bila uskraćena gradu pod opsadom). Sladoje je negirao i da su srpske snage iz Nedžarića odgovorne za artiljerijski incident iz optužnice u kojem je 22. januara 1994. godine na Alipašinom polju ubijeno šestoro djece i ranjeno još petoro. U pisanoj izjavi odbrani i odgovarajući na pitanja advokata, Sladoje je naveo da su granate na Alipašino polje ispaljene iz objekta “Stigma” s područja pod kontrolom Armije RBiH.

 7. DUŠAN ŠKRBA Zajednički svjedok, Dušan Škrba, bio je komandant artiljerijske grupe u Lukavici, komandant artiljerije u divizionu Prve sarajevske brigade, ali i jedna od ključnih osoba za ilegalno naoružavanje Srba. Škrba je tokom svog svjedočenja dao jednu od možda i “najoriginalnijih teorija” koje su se mogle čuti od svjedoka. On je, naime, tvrdio da je VRS na osnovu snimka sarajevske TV zaključila da gradska Vijećnica služi kao veliko skladište municije i da se požar u Vijećnici širio iz podruma, a ne sa krova, što je dokaz da je Vijećnica zapaljena od “muslimanske strane”, a ne, nikako, od granata VRS-a. Škrba je dalje tvrdio da taj dan, 27. augusta 1992, uopće nije bilo granatiranja Vijećnice. Čak se pohvalio, prilikom svjedočenja, da je od UNPROFOR-a uvijek dobijao pozitivne ocjene, odnosno da UNPROFOR nije imao primjedbi na njegove izvještaje. Haško tužiteljstvo je Škrbi prezentiralo izvještaj u kome jedan od visokih časnika UNPROFOR-a navodi da Škrba uopće nije slao izvještaje, da se ponašao neodgovorno, te da je granatiranje Sarajeva komentirao kao “zagrijavanja cijevi”, kao i da je jedno od bezbrojnih granatiranja Sarajeva, prilikom koga je ispalio tri granate, prokomentirao ovom časniku UNPROFOR-a kao “po jedan za svaki prst u srpskom pozdravu.”

 8. BRANKO RADAN Bivši predsjednik Izvršnog odbora Općine Novo Sarajevo u Haagu je izjavio da su se Muslimani i Hrvati još 1991. počeli naoružavati, da se Srbi nisu pripremali za rat, i da je on pokušao da omogući iste uvjete života za sve stanovnike općine, posebno Grbavice. Prema ovom “političkom” svjedoku, probleme na Grbavici je pravila grupa od devet muškaraca među kojima je najozloglašeniji bio Veselin Vlahović zvani Batko. Oni su, po Radanu, zlostavljali nesrbe, a Radan je, navodno, na sastancima insistirao da ih se spriječi u činjenju krivičnih dela. Za tu Vlahovićevu grupu je tvrdio da nije imala političku zaštitu niti podršku. S druge strane, Haško tužiteljstvo je tvrdilo da je Veselin Vlahović Batko imao zaštitu u političkom rukovodstvu bosanskih Srba, te da je nesmetano godinama zlostavljao i ubijao nesrbe na Grbavici. Tužiteljstvo je svjedoku pokazalo dokument o sastanku srpskih zvaničnika koji je održan u policiji decembra 1991, a na kome su bili i predstavnici Civilne zaštite i Teritorijalne odbrane, i na kome je dogovoreno da se izvrše pripreme za popunjavanje rezervnih sastava, što je predstavljalo početnu pripremu za rat. Ovom zajedničkom svjedoku su predočeni i dijelovi knjige “Svjedočim” Biljane Plavšić, koja je o zločinima na Grbavici, po njenim tvrdnjama, obavijestila Karadžića, Momčila Mandića i Miću Stanišića. Mandić se, “samo iskezio” i rekao “ah, Batko”, a navodno je slično reagirao i Stanišić. Plavšićeva je u knjizi zaključila da su, upravo, Karadžić, Mandić i Stanišić bili “zaštitnici Veselina Vlahovića Batka”. Zajednički svjedok je odbacio ove Plavšićkine navode i optužio Rajka Vasića da je “autor knjige… s određenim namjerama”.

 9. ZDRAVKO ŠALIPUR Bivši član Kriznog štaba srpske opštine Novo Sarajevo je svjedočeći na suđenju Ratku Mladiću naveo da je život na Grbavici bio “paklen” zbog stalnog granatiranja i snajperskog djelovanja sa položaja Armije RBiH. S druge strane, život nesrba na Grbavici je u izjavi odbrani opisao kao “harmoničan”, tvrdeći da su Bošnjaci i Hrvati uživali sva prava i slobode.

 10. ZDRAVKO ČVORO Bivši predsjednik Kriznog štaba i Izvršnog odbora Opštine Pale izjavio je u Haagu da nije bilo prisilnog iseljavanja Bošnjaka sa Pala, te da su opštinske vlasti garantirale “sva prava Muslimanima”. Ovaj zajednički svjedok, kao i mnogi prije njega, tvrdio je da je on lično uvjeravao Bošnjake da ostanu, ali da su oni na kraju “dobrovoljno” otišli sa Pala. Čvoro je u pisanoj izjavi naveo da su se “Muslimani osjećali nesigurno jer su se bojali osvete zbog zločina nad Srbima koje su počinili njihovi sunarodnici, te su zbog toga tražili da odu”, a on im je pomogao tako što je organizirao konvoje!? Tužiteljstvo je u unakrsnom ispitivanju prezentiralo dokument-pismo, koje je Čvoro uputio Biljani Plavšić 7. jula 1992. godine, u kome je tvrdio da je bilo prisile u iseljavanju Bošnjaka. Na ovaj argument Haškog tužiteljstva Čvoro je “mrtav –hladan” rekao da su upravo Bošnjaci pogrešno protumačili Odluku paljanske Skupštine iz 1992, da svaki građanin ima pravo da bira mjesto gdje će da živi, i počeli napuštati Pale, a što je, onda, bio signal i za pojedine Srbe da izvrše dodatni pritisak na Bošnjake?! 

11. i 12. STEVAN VELJOVIĆ I VLADIMIR RADOJČIĆ Stevan Veljović je bivši operativac nekoliko jedinica VRS-a, a Vladimir Radojčić ratni komandant Ilidžanske brigade za kojeg je Karadžić tražio siguran prolaz zbog straha od mogućeg hapšenja. Iskaz Radojčića o avio bombama u potpunosti se razlikuje od Veljovićevog. Prvo, Veljović je tvrdio da su avio bombe mogle biti korištene samo za bacanje iz aviona i da su prilikom ispaljivanja sa zemlje bile izrazito neprecizne. Radojčić, međutim, kaže da su modifikacijom – koja je podrazumevala dodavanje raketa na bombe i njihovo ispaljivanje lanserima sa zemlje – učinjene “daleko preciznijim”. Drugo, Veljović je tvrdio da modifikovane avio bombe nisu imale tablice gađanja i da pre upotrebe nisu testirane, dok je Radojčić izjavio da je testiranja bilo i da su postojale “privremene tablice”. I treće, Veljović je izjavio da avio bombe zbog nepreciznosti nisu korišćene za napade na sarajevska urbana područja već samo na otvorene “šire prostore”, a Radojčić da su gađane, doduše, pažljivo odabrane mete u gradu. Tri takve bombe, priznao je Radojčić, ispaljene su po njegovom naređenju.

 13. MILORAD ŠEHOVAC Za njega je Karadžić, također, tražio “siguran prolaz” u Haagu. Milorad Šehovac, ratni je komandant Druge sarajevske brigade koja je držala položaje prema sarajevskim naseljima Hrasnica i Dobrinja. Pukovnik Milorad Šehovac na suđenju Ratku Mladiću tvrdio je da je Armija RBiH kršila međunarodna pravila ratovanja jer nije sklonila civile iz zone borbenih dejstava!? Tužiteljstvo je ukazivalo da je svjedok bio umiješan u kriminalne aktivnosti, te sugeriralo da Šehovac nije pouzdan svjedok. Tužitelj Peter McCloskey je u unakrsnom ispitivanju ukazao da je svjedok izostavio da u izjavi navede detalje iz svoje vojničke karijere s početka rata kada je vršio dužnost načelnika Štaba Prve posavske brigade VRS-a u Brčkom. Po tužitelju, svjedok je taj detalj iz svoje biografije izostavio, jer je bio jedan od izvršilaca krivičnih djela u brčanskom kraju. Naime, prema iskazu jednog svjedoka u predmetu Momčila Krajišnika, Šehovac je naredio ubistvo Hrvata, Franje Vrginčića.

 14. SINIŠA MAKSIMOVIĆ I BLAŠKO RAŠEVIĆ Po Mladićevom svjedoku, Siniši Maksimoviću, sa srpskih položaja nije ispaljena granata koja je 5. februara 1994. ubila 66 i ranila oko 140 Sarajlija na tržnici Markale, kao ni snajperski hitac koji je 6. marta 1995. ranio 14-ogodišnjeg dječaka na Sedreniku. Nakom Maksimovića je svjedočio Blaško Rašević, koji ga je u ljeto 1994. godine naslijedio na mjestu komandira čete “Mrkovići”. Njihova jedinica je držala položaj kod sela Mrkovići, a najznačajnija tačka pod njihovom kontrolom bila je Špicasta stijena odakle je, po tvrdnjama Tužiteljstva, vršen snajperski teror nad dijelom Sarajeva. Ostali svjedoci Kao svjedok Mladićeve odbrane, Svetozar Guzina, tvrdio je da su se on, kao komandant bataljona VRS-a iz Nedžarića, i svi srpski vojnici na sarajevskom ratištu striktno pridržavali Ženevskih konvencija. Predsjedavajući sudija provjerio je njegovo znanje o Ženevskoj konvenciji, koje je, kako je na kraju priznao Guzina, bilo samo načelno s obzirom da je prije rata bio ugostitelj, a ne školovani oficir. Blagoje Kovačević, bivši komandant Trećeg pješadijskog bataljona Prve sarajevske mehanizovane brigade VRS, na suđenju Radovanu Karadžiću tvrdio je da srpske snage nisu djelovale snajperima i minobacačima po civilnim ciljevima u Sarajevu. Svedočeći u odbranu Ratka Mladića, bivši obaveštajac Sarajevsko-romanijskog korpusa, Milorad Bukva, naveo je da je “muslimanska strana” u Sarajevu brojala između 35 i 38 hiljada ljudi, te da je koristila bolnice, škole i obdaništa kao komandna mesta i artiljerijske položaje, na šta je predsedavajući sudija opomenuo tužiteljicu da Mladićevog svedoka – pukovnika Bukvu – ne ispituje detaljno o tvrdnji da je masakr u redu za hljeb insceniran od strane Muslimana, jer svoju tezu nije potkrijepio činjenicama, pa je njena dokazna vrijednost “ravna nuli”. Na suđenju Ratku Mladiću svjedočiili su i Stojan Malčić, zamjenik načelnika sektora za organizacijsko-mobilizacijske poslove u Glavnom štabu VRS; i Gojko Drašković, u ratu je bio prvo komandir voda i čete, da bi napredovao do zamjenika komandanta Drugog bataljona Sarajevske mehanizovane brigade. Zona odgovornosti njegovog bataljona protezala se duž linije razdvajanja na Grbavici, od Vrbanja mosta do kasarne Slaviša Vajner Čiča. Slobodanu Tuševljaku, komandiru četvrtog voda Prve sarajevske mehanizovane brigade koja je držala položaje u Ozrenskoj ulici, nakon njegovih izjava tužiteljica je dokazala da spisak MUP Republike Srpske od 3.300 žrtava nije pouzdan. Kao prvo, ukazala je da su na spisku ljudi koji su stradali u Olovu, Konjicu, Kladnju, Rogatici, Kiseljaku i drugim mestima koja ne ulaze u 10 sarajevskih opština. Dalje, mada je svjedok tvrdio da kompjuterski program policije Republike Srpske ne dozvoljava dupliranje podataka, optužba je otkrila 60 slučajeva u kojima je ista osoba dva puta zavedena kao žrtva. Ratni pomoćnik komandanta Sarajevsko-romanjskog korpusa i bivši pomoćnik komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa za moral, vjerska i pravna pitanja VRS, Luka Dragičević, smatra da su Srbi “genetski jači, bolji, ljepši i pametniji” od “poturica”, odnosno Muslimana, te da ga to ne čini rasistom, jer, kako je istakao, to su “činjenice u koje ga je uvjerilo njegovo životno iskustvo”. U svojim smjernicama za jačanje morala starješina i vojnika SRK-a Dragičević je, između ostalog, o “poturicama” napisao sljedeće: “Njih treba samo malo jače i osmišljeno udariti po nosu i ponovo će promijeniti vjeru”. Na taj način je, kako je objasnio, želio da “ohrabri” svoje potčinjene da se uspješno bore protiv Armije RBiH. Pohvalio se kako je znao kako se to radi navodeći da o tome svjedoče pobjede koje je ostvario kao komandant na višegradskom ratištu. Pukovnik Vlade Lučić tvrdio je da je srpska strana na sarajevskom ratištu municiju koristila racionalno i skoro isključivo u odbrambene svrhe. Tužiteljica ga je suočila s dokumentom u kome komanda Sarajevsko-romanijskog korpusa upozorava potčinjene brigade da prestanu sa neracionalnom paljbom na naseljene dijelove grada u vrijeme kada uopšte nema borbi. Ratomir Maksimović je pomorski oficir koji se tokom rata u BiH našao daleko od svoje uže specijalnosti – u odjeljenju za moral komande Sarajevsko-romanijskog korpusa, ali je bio i na drugim funkcijama u zoni odgovornosti SRK. On je tvrdio da je Sarajevo sa srpskih položaja granatirano “samo u krajnjoj nuždi” i da su civili stradali “kao kolateralna šteta”, negirajući da je korpus naoružavao paravojne grupe koje su se borile pod njegovom komandom. Bivši načelnik artiljerije Prve sarajevske motorizovane brigade Savo Simić izjavio je da je vojska bosanskih Srba oko Sarajeva uvijek vodila defanzivne akcije i nije imala namjeru da teroriše civile, a njegova jedinica je više puta pohvaljivana zbog discipline. Po Simiću granata koja je 12. jula 1993. godine ubila 13 civila dok su stajali u redu za vodu na Dobrinji ispaljena je iz sektora Butmir koji je bio pod muslimanskom kontrolom. Isto važi i za granatu koja je 22. januara 1994. godine pogodila grupu dece na sankanju na Alipašinom polju. Svjedok odbrane Radovana Karadžića, bivši komandant čete VRS-a sa Hrasnog brda, Dušan Zurovac, optužio je Armiju RBiH za ono za šta su (do tada) pred Tribunalom bili osuđeni komandanti Sarajevsko-romanijskog korpusa: za neselektivno granatiranje, snajpersko dejstvovanje po civilima, pa čak i za opsadu Sarajeva!? Zurovac je tvrdio da je grad prije i poslije rata izgledao isto. U unakrsnom ispitivanju, ovaj svedok je otišao i korak dalje, tvrdeći da Sarajevsko-romanijski korpus nije držao grad u opsadi, već da je postojala “unutrašnja opsada” Armije RBiH s ciljem da se stanovništvo opljačka. Kada mu je tužiteljica Kimberly West pokazala više dokumenata VRS u kojima se navodi da neprijatelj “pokušava da probije opsadu”, Zurovac je ne trepnuvši najmanje pet puta ponovio da to zaista i jeste bilo tako, ne shvatajući da time pobija sopstvene tvrdnje. Jedan od zaštićenih svjedoka Karadžićeve odbrane govorio je o prvom napadu na pijacu Markale, iznoseći jednu od najnevjerojatnijih teorija tvrdeći da je UNPROFOR nakon udara došao do podataka da su granatu ispalili mudžahedini pokušavajući da pogode Jevreje koji su baš tada napuštali grad, ali su promašili i pogodili tržnicu. U unakrsnom ispitivanju priznao je da nikada nije vidio mudžahedine u Sarajevu. Potpukovnik Inđić (predvodio zarobljavanje 21 francuskog vojnika), koga su zvali oči i uši generala Mladića, tvrdio je da su snajperisti Armije RBiH pucali na vojnike UNPROFOR-a i na “sopstveni narod”, pa su se ta ubistva kasnije pripisivala Srbima koji su već bili označeni kao “loši momci”. Zbog toga je, po njemu, srpska strana činila sve kako bi se ostvario potpuni prekid vatre na cijeloj teritoriji BiH, ali bosanske vlasti na to nisu pristajale. Tvrdio je i da voda i struja gradu nisu namjerno zaustavljani i da se ne sjeća ni jednog protesta koji bi potvrdio da su snajperisti VRS-a gađali Sarajlije. I potpukovnik VRS-a, Desimir Šarenac, tvrdio je da su Sarajlije – što nehotično, što namjerno – same sebe granatirale, jer su, kako je objasnio, pravili improvizirane projektile koji bi često “podbacili”, pa bi umjesto srpskih položaja na koje su ispaljeni pali na naseljeno područje pod kontrolom Armije RBiH. Kao primjere navodnog namjernog “samogranatiranja” naveo je masakre u redu za hljeb u Ulici Vase Miskina i na tržnici Markale. I bivši prevodilac u Posmatračkoj misiji UN-a, Milorad Batinić, svjedočeći u odbranu Ratka Mladića, tvrdio je da su incidenti u redu za hljeb u Ulici Vase Miskina 27. maja 1992. i na pijaci Markale 5. februara 1994. godine “inscenirani” kako bi se za njih optužili Srbi. Tužiteljstvo je u unakrsnom ispitivanju ukazalo da svjedok nema ličnih saznanja o tim incidentima, kao ni saznanja o toku i rezultatima zvaničnih istraga vođenih na licu mjesta. Milorad Batinić, svjedok odbrane Ratka Mladića, sa sobom je u Haag ponio ratnu fotografiju s generalom Mladićem kako bi mu je Mladić potpisao, izjavljujući: “Svi žele autogram Elvisa Prislija, pa zašto ne bih i ja imao potpis od generala”.