Turska, Malezija i Pakistan stvaraju „Muslimansku uniju“?

Malezijski premijer Muhammed Mahatiri, na zajedničkoj konferenciji za medije sa Redžepom Tajjipom Erdoganom, 26. jula ove godine pokrenuo je inicijativu za „saradnju i zajedničko djelovanje“ Malezije, Turske i Pakistana. Pakistan nije službeno bio prisutan, ali već sljedeći dan je pakistanski premijer Šah Muhammed Kureši, pozdravio spomenutu inicijativu. Korijeni inicijative se nalaze u Mahatirovom govoru malezijskoj omladini, povodom početka školske 2018/2019, da trebaju učiti iz turskog iskustva. Malezija, Pakistan i Turska su osnivači grupe osam muslimanskih zemalja u razvoju, pod nazivom D-8, koja je osnovana 1997. godine na prijedlog tadašnjeg turskog premijera Nedžmetina Erbakana. U grupi su još Iran, Indonezija, Egipat, Nigerija i Bangladeš. No, da li ove tri zemlje: Malezija na krajnjem istoku Azije; Pakistan u Centralnoj Aziji i Turska na krajnjem zapadu Azije – mogu uspostaviti jaku uniju muslimanskih zemalja koja može povesti muslimanski ummet ka napretku? Hoće li najjače arapske zemlje prihvatiti da im se izmakne uloga liderstva muslimanskog svijeta? Da li ove tri zemlje posjeduju predispozicije za pokretanje općeg napretka u muslimanskom, naročito u svjetlu velikih vanjskih i unutrašnjih izazova? Treba imati u vidu da su Maleziji i Turskoj trebale četiri godine od prvog sastanka i pregovora o slobodnoj trgovini, u maju 2010., do potpisivanja sporazuma 2014. godine u aprilu, da bi se tek sljedeće godine u avgustu počelo sa primjenom sporazuma. Ukoliko bi savez tri države bio ovako spor u donošenju odluka i postizanju sporazuma, ne bi se razlikovao od već postojećeg niza organizacija za saradnju muslimanskih država, od kojih nema nikakve ili gotovo nikakve koristi. Ljudski i ekonomski resursi tri zemlje Odavno postoji prijedlog o jedinstvenoj valuti muslimanskih zemalja; da se zlato uzme kao osnova umjesto dolara. No, da bi se to ostvarilo potrebno je imati ljudske i ekonomske resurse s kojima se to može postići. Turska ekonomija: Turska ima više od 83 miliona stanovnika i njen GDP je 769 milijardi dolara, dok je GDP po stanovniku 9.445 dolara. Uprkos regionalnim i svjetskim izazovima, Turska je od 2000. godine postigla značajan napredak na polju ekonomskog i socijalnog razvoja, što su potvrdili izvještaji Svjetske banke. Malezijska ekonomija: Malezija ima preko 32 miliona stanovnika, njen GDP je 319 milijardi dolara, dok je GDP po stanovniku 9.947 dolara. Focus Economics predviđa rast malezijske ekonomije u 2019. godini, za 4,4%. Pakistanska ekonomija: Pakistan je zemlja koja ima više od 204 miliona stanovnika, a njen GDP po stanovniku je tek 1.196.60 dolara. ekonomska situacija u Pakistanu je zabrinjavajuća, a prosjek ekonomskog rasta zabilježio pad od gotovo 50%, smanjivši se sa 6,2% na 3,3%, a očekuje se da će se pad nastaviti i sljedeće godine. Pakistanska rupija početkom ove godine izgubila je petinu svoje vrijednosti prema dolaru, a u narednih dvanaest mjeseci očekuje se da će inflacija dostići 13%. Pored toga Pakistan je opterećen vanjskim dugom na čije se vraćanje svake godine izdvaja oko 30% državnog budžeta. Da li će svjetske sile dozvoliti da zaživi unija tri muslimanske temlje? Još uvijek je dalek put od Mahatirove ideje o uspostavljanju čvrste unije muslimanskih zemalja koja bi bila sposobna da predstavlja ozbiljan izazov svjetskom poretku u kojem dominiraju nemuslimanske zemlje, stoga bi neophodno bilo da prvi korak bude jačanje trgovinske razmjene između tri zemlje i poboljšanje ukupnog ekonomskog stanja, uz rješavanje regionalnih izazova koji opterećavaju naročito Pakistan i Tursku i imaju potencijal destabilizacije unutrašnjih prilika u tim zemljama. No, ne znači da nikome ne bi smetao taj savez ukoliko bi bio samo ekonomski. Štaviše, neki analitičari smatraju da upravo ta ideja stoji iza ranijeg izraelskog huškanja Indije protiv Pakistana i, naposljetku, iza indijskog oduzimanja autonomije Kašmiru. Nakon što su Sjedinjene Države jasno pokazale da staju na stranu Indije, čini se da Pakistan nema drugog izbora nego da se prikloni Kini. Tome treba dodati i tenzije između Ankare i zapadnih zemlja, naročito Sjedinjenih Država, zbog turske kupovine ruskog antiraketnog sistema S-400. Ako se Sjedinjene Države toliko protive turskoj kupovini moćnog naoružanja od američkih oponenata Rusa, može se očekivati da bi njihovo protivljenje muslimanskom savezu, koji je izvan njihove kontrole, bilo još snažnije. Također, ne treba smetnuti s uma ni regionalne tenzije između Turske i Katara s jedne strane, i Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Egipta i Bahrejna s druge strane; kao i vrlo osjetljiv međunarodni položaj Irana. Sve ovo, ostvarenje jedne jake muslimanske unije koja okuplja više muslimanskih zemalja, uključujući i arapske zaljevske zemlje, čini jako kompliciranim: osim ako u Mahatirovoj viziji, kao što smatraju neki analitičari, nema mjesta za Arape. U svakom slučaju, stvaranje uspješne unije tri zemlje iziskuje brojne pripremne korake na regionalnom i trilateralnom nivou, uz spremnost na pojavu novih prepreka. No, čaki i ako bi se radilo isključivo o ekonomskom, a ne i političkom i vojnom, savezu tri zemlje, to zaslužuje da se ulože maksimalni napori da bi vizija postala stvarnost.